Pismo
Poštovani,
ne znam kako bih započela i odakle bih krenula jer je opsežno i vuče korijenje iz mojeg djetinstva.
Čitajući, u zadnje vrijeme nekako sam se pronašla u opisima riječi ” neuroza” i ”anksioznost”. Osoba sam koja previše razmišlja, analizira, da to polako prelazi granice normalnoga. Imam loše samopouzdanje i možda čak nisko samopoštovanje.
Prije godinu dana sam upoznala dečka, sadašnjeg partnera s kojim živim. To je prva osoba s kojom sam ikada tako dobro kliknula odmah od prve poruke. Do sada nismo imali niti jednu nesuglasicu. Slažemo se u svemu, dosta je tu sličnosti. Zavoljela sam ga. On, međutim, ima svoje, ja bih to tako nazvala, traume iz djetinjstva, gubitak dviju osoba, oca i brata. To se zbilo kada je bio dijete. Ima tu još ponečega. On nikada nije razgovarao kod kuće ni o čemu. Sve svoje emocije drži u sebi. Do sada se vrlo malo otvorio i pričao o tome ili o bilo čemu drugome. Rekao je da su to teme o kojima mu je teško govoriti, i ja to poštujem. Ali se jako često povlači u sebe, muče ga neke nepravde u obitelji i tko zna što još drži u sebi.
Nastojim biti razumna, ne forsirati razgovor i sl., ali se osjećam jako usamljeno i udaljeno od njega. Nisam osoba koja kontrolira i sl., nisam ljubomorna cura, ali on cijelo vrijeme provodi na mobitelu skrolajući. Među nama nema tjelesne bliskosti. Ja ga zagrlim, poljubim u obraz i sl., ali nikada od toga ništa ne dobijem zauzvrat. Ljubljenja nema, osim na odlasku i dolasku. Od samog početka nije bio nešto pretjerano takav tip, ali manje-više dobijem ignoriranje. Smatram da se odnos ne temelji na tome, ali me podsjeća na obrasce prošle veze koju ću poslije spomenuti. Kada smo u krevetu – „scroll“ (ništa ne skriva, sve vidim), kada smo u dnevnoj sobi – „scroll“… uopće ne razgovaramo, jako rijetko.
Dvaput sam mu rekla da se osjećam jako usamljeno u vezi, samo je šutio. Pitala sam ga zašto neće ništa reći. Rekao je na to da zna da je to tako, da je to istina i da će poraditi na tome. Ja mogu puno izgurati, biti podrška i sve, ali mi je teško nositi se s ovim jer djeluje na mene, jer je njegovo ponašanje okidač za moje strahove. Imala sam davno dečka koji je bio gej i varao me cijelo vrijeme, bio je teški narcis i manipulator. U meni je hrpa strahova, što ako me iskorištava na ovaj ili onaj način, što ako me vara… Sama sa sobom vodim razgovore da se moram srediti jer mi to jako remeti mir. S njim ne mogu razgovarati ni o čemu; imala sam problema sa srcem, ali nije mogao slušati o tome, rekao je da ne želi razgovarati (oca se ne sjeća, ali je umro zbog srca pa pretpostavljam …). Meni je to jaaako teško palo jer mi je potrebno da imam u nekome podršku i da s nekim mogu mirno i otvoreno razgovarati o svemu, ali s njim nikako i ni o čemu. Dosta sličnosti i ponašanja ima s bivšim koji je na mene djelovao psihički loše. Prema meni je nadasve dobar, slažemo se u svemu, brižan je i pažljiv, smatram da me voli i da bi sve napravio za mene, ali ne znam kako da se nosim sa svojim strahovima, sa svojim konstantnim analiziranjem i razmišljanjem.
Voljela bih da mogu s njim o tome razgovarati i da si uzajamno pomognemo, ako je potrebno, ali to je nemoguće. Spremna sam saslušati ga, reći ako je nešto potrebno, želim biti tu, ali… Ja sve svoje moram držati u sebi jer on ne može ni o čemu razgovarati. Nemam namjeru, niti želju odustati, volim ga, prihvaćam ga takvoga kakav je, borac sam, ali je teško. Smatram da oboje moramo prerasti svoje strahove, traume i sl., ali sam sama u tome… Vidim da sam sve izmiješano napisala i ne baš nekakvim redom jer je previše toga… Stoga se nadam da ćete ipak moći rastumačiti moje pitanje i odgovoriti. Hvala najljepša unaprijed.
Odgovor
Draga djevojko,
hvala ti što si nam se obratila i podijelila svoje intimne brige s nama. Vjerujem da ti je teško nositi se s osjećajem usamljenosti u vezi, odnosno nerecipročnosti u iskazivanju i različitim načinima nošenja s problemima. Drago mi je, između ostalog, pročitati da imate dosta sličnosti, da se dobro slažete, da imaš osjećaj da te voli i da bi sve napravio za tebe, da je brižan, pažljiv i sl. Na takvome temelju možemo lakše dalje graditi, slagati i preslagivati kocke vašega budućeg odnosa.
Govoriš o svome lošem samopouzdanju, sklonosti prekomjernom analiziranju i ruminiranju, strahovima, potencijalno lošim emocionalnim iskustvima iz djetinjstva koji se odražavaju na sadašnji način razmišljanja i funkcioniranja… Možda bi za početak bilo korisno svoju sadašnju situaciju s dečkom pokušati shvatiti relativno, kao da je podložna i drukčijem tumačenju, ne nužno ovakvom kako ju opisuješ. Možda je iz njegove perspektive ili iz perspektive bliskoga vam prijatelja stvar drukčija… Drugim riječima, pokušaj sebe zapitati koliko je moguće da je vaša aktualna situacija protumačena lošija nego što zapravo jest. Koliko je moguće da se tvoj dečko osjeća identično kao ti, samo se s tim nosi tako da se povlači u sebe, a tvoje pokušaje razgovora o toj temi doživljava kao osobni napad na koji se samo još više zatvara…
Po onome što mogu iščitati iz tvoga pisma, imam dojam da imate dobre temelje za vezu; unatoč iznijetom, ističeš kako nije upitan tvoj osjećaj voljenosti u vezi te kako ste u bitnim stvarima slični. Slutim da su samo vaše različite osobnosti i različiti načini nošenja s brigama zapravo ispisale ovo pismo. Kad ima problem, on šuti, a ti bi razgovarala, kad se osjećaš zbog nečega zabrinuta, želiš o tome sad i odmah, vjerojatno nadugo i naširoko (a takve smo mi žene, što ćemo 😉), a on, pretpostavljam, govori samo onda kad već zna kako riješiti problem. Različito nošenje sa stresom kod muškaraca i žena ima zapravo svoju biološku osnovu. Važno je imati na umu da razlike u osobnostima partnera ne izazivaju probleme same po sebi, već način na koji se nosimo s međusobnim razlikama, tj. koliko imamo sluha za partnerovu drukčijost. Pritom je od velike važnosti osjećaj podjednakoga partnerskog ulaganja u prilagođavanje i usuglašavanje različitosti. Dobro je što se partnerske vještine i partnersko usklađivanje uče. Ono bez čega nema napretka u odnosu jest obostrana motivacija, a po tvom pismu bih rekla da vam je oboma stalo do vašeg odnosa.
Stoga hrabro naprijed u otkrivanju bogatstva koja se kriju iza naših različitih osobnosti, i još većih kada kod sebe otkriješ potencijal za samorazvoj prilagodbom drukčijima od nas samih.
Vjerujem u tvoj uspjeh!
Darija Russo Vilić, dipl. psiholog-prof.
