Pismo
Trenutačno odnos s djevojkom. Iako je trebala biti prolazna ljetna avantura, preraslo je u vezu. Sad 4 mjeseca, veza je na daljinu, dvije države (130 km). Ona studira, konobari, lagana droga , trava svakodnevno, ostalo katkad (kokain, gljive, ex). Dok pišem ovo, pitam se jesam li lud, zašto se uopće trudim oko toga, ali želim ju izvući. Ni sam nisam svetac, ali znam dobro/loše. Još ju sve zanima, istražuje (26 godina), jako je otvorena osoba. Ima vrijednosti, ali sve ostalo je koma. Želim joj pomoći, ali shvaćam da nije zrela i ne shvaća još “pravi” život. Dok smo skupa, prelijepo nam je, uviđa svoje greške, kaže da joj se nikad nije dogodio nitko ovakav, da želi završiti faks i razviti život. Imam dojam da sam u malo vremena utjecao dobro na nju, i sama to kaže. Samo, ja nisam nimalo siguran u nju i mislim da se i dalje prepušta “lakom životu”. Osjećam da žrtvujem sebe, ali svaka osoba vrijedi, pa i ona. Da ju upoznate, ne biste uočili ništa od toga, a promiskuitet, čitaj pokupio bakteriju… i prešao preko toga. Kažu, spasi jednu osobu, spasio si cijeli svijet. Što da činim? Osjećam se užasno kad nismo skupa jer mislim da je u životu od prije. Svjesna je grešaka i želi raditi na tome, ali nema pomaka u djelima. Draga mi je, boli me. Pitanje: maknuti se da ne bi poslije boljelo jače?
Odgovor
Dragi čitatelju,
drago mi je što si se odlučio javiti i što si ovako iskreno, bez uljepšavanja, napisao što te muči. Iz tvoga pisma iščitava se tvoja senzibilnost i briga za druge, kao i odgovornost.
Iz onoga što opisuješ, čini se da si se našao između dvije snažne i međusobno suprotstavljene potrebe. Jedna je potreba za bliskošću, ljubavlju i smislom koja se ostvaruje kad si zajedno s tom djevojkom, kada vidiš njezinu toplinu, potencijal, ranjivost i trenutke u kojima i sama želi „drukčiji život“. A druga je potreba za sigurnošću, povjerenjem i odgovornim ponašanjem partnera, dok te ponašanja tvoje partnerice, koja uočavaš, ujedno brinu i destabiliziraju. I sam priznaješ da ti određeni obrasci ponašanja koje uočavaš kod nje nisu strani, no imam dojam da si ih prerastao i shvatio što za tebe jest, a što nije dobro. Možda upravo zato i imaš potrebu da i drugi na isti način mogu maladaptivne obrasce ponašanja ostaviti u prošlosti.
Želja da nekome pomognemo, da u njemu vidimo više nego što on trenutačno živi, vrlo je ljudska. No granica između pomaganja i žrtvovanja sebe često je tanka i skliska, pogotovo kad je riječ o intimnom odnosu. Ljubav ne bi trebala zahtijevati da stalno budeš na oprezu, u strahu, u ulozi onoga koji „drži stvari pod kontrolom“ ili čeka da se netko promijeni.
Ono što te, čini mi se, najviše muči nije samo njezino ponašanje, nego tvoja unutarnja podvojenost: razum govori jedno, a osjećaji drugo. Razum vidi nedosljednost, svijest o greškama bez konkretnih promjena, životni stil koji je u sukobu s tvojim vrijednostima ili barem s tvojim željenim partnerskim ponašanjem u budućnosti, kao i manjak povjerenja koji se s vremenom ne smanjuje nego raste. Tvoji osjećaji, s druge strane, vide njezinu dobru stranu, njezinu emocionalnu toplinu, svjesnost i želju za promjenom, a možda i više od toge vide vašu povezanost, trenutke bliskosti i ideju da „svaka osoba vrijedi“ te da bi odlazak značio izdaju te ideje.
Ako sam uspjela ispravno razumjeti tvoje pismo, problem nije u tome što djevojka s kojom si se emocionalno povezao ima svoje slabosti. Problem je u tome što si ti preuzeo odgovornost za njezin razvoj, njezine izbore i njezinu budućnost. A to je teret koji nijedna veza ne može dugoročno izdržati. Promjena je stvarna jedino onda kad dolazi iznutra same osobe i kad se vidi u djelima, ne u riječima izgovorenima u trenucima bliskosti ili krivnje ili procjene potrebe manifestiranja ciljanog ponašanja radi ostvarivanja percipirane dobiti. Ti možeš biti poticaj, ali ne i motor njezina sazrijevanja. Ona sama mora odlučiti promijeniti svoje navike i stil života, to mora doći iz nje, radi nje same. Po meni, jedino što možeš jest poticati ju na uključivanje u sustavan oblik liječenja i odvikavanja, koji podrazumijeva podizanje njezine svijesti o štetnosti dosadašnjih obrazaca ponašanja i osnaživanje motivacije za promjenom koju opet ne možeš ti umjesto nje preuzeti na sebe…
Tvoje pitanje „maknuti se da ne bi poslije boljelo jače?“ pokazuje da već osjećaš kako se cijena ostajanja u takvu odnosu povećava. Bol se ovdje vjerojatno ne može izbjeći, ali možeš birati kakva će biti: bol jasne, svjesne odluke sada ili bol dugotrajnog trošenja, sumnje i gubitka sebe poslije. Ostati u odnosu zbog nade da će se netko promijeniti, često znači odgađati neizbježno, uza sve veći emotivni ulog. Naposljetku, dokle god izostaje autentična želja za promjenom i ustrajnost u odvikavanju od dosadašnjih štetnih oblika ponašanja, dotle se šansa da se promjena kakvu očekuješ i dogodi, minimalna.
Katkad odlazak ne znači da druga osoba ne vrijedi, već samo da prepoznaješ vlastite granice. Katkad je najodgovorniji i najzreliji čin upravo povući se, umjesto pokušavati spasiti nekoga tko još nije spreman spašavati samoga sebe.
Istodobno, važno mi je da odluka o tome hoćeš li ostati ili otići ne može i ne smije biti ničija osim tvoja. Ne postoji „ispravna“ odluka koju ti netko izvana može dati. Postoji samo odluka s kojom ćeš ti moći živjeti, preuzeti odgovornost za njezine posljedice i ostati u kontaktu sa sobom. Savjet, uvid ili razumijevanje mogu pomoći da jasnije vidiš situaciju, ali konačan izbor mora doći iz tvog osobnog osjećaja granica, vrijednosti i spremnosti.
Već samo to što si zastao i potražio pomoć, govori o tvojoj zrelosti. Što god odlučio, važno je da ta odluka bude donesena svjesno, bez prisile i bez poricanja vlastitih potreba jer jedino tako možeš ostati u odnosu sa sobom, a to je temelj svakoga zdravog odnosa s drugima.
Želim ti puno uspjeha i zadovoljstva u životu i odnosima koje stvaraš.
Srdačno,
Darija Russo Vilić, dipl. psih.-prof.
