Pismo
Pozdrav,
imala sam prijateljicu s kojom sam se družila nekoliko godina prije nego što je ona odlučila prekinuti naše prijateljstvo. Ta je njezina odluka za mene bila vrlo iznenadna i neočekivana jer mi nije bilo u potpunosti jasno u čemu je bio problem. U tom smo razdoblju znale imati rasprave/svađe/nesuglasice, ali ništa od toga nije bilo toliko problematično i nerješivo da bi se zbog toga prekinulo prijateljstvo (po mome sudu). Nitko nikoga nije izdao, slagao, tračao i slično. Njezina me odluka jako zaboljela jer sam je smatrala najboljom prijateljicom i mislim da joj nisam napravila ništa toliko nažao da me izbriše iz svoga života preko noći (točnije, “ghostala” me). To se dogodilo prije osam mjeseci i psihički sam prva dva mjeseca bila jako loše, ali i poslije, a i dandanas, zna me obuzeti tuga ili grižnja savjesti jer se bojim da se nisam dovoljno borila za to prijateljstvo. Osjećam grižnju savjesti i zato što imam osjećaj da sam ja kriva jer sam ja ta koja je ostavljena. Znam da to ne mora nužno biti istina, ali osjećam da mi je u podsvjesti i dalje dosta krivnje. Da se vratim malo unazad… Nekoliko dana nakon što sam shvatila da se nešto događa (nakon što me „ghostala“), javila sam joj se, ali to je brzo eskaliralo u svađu u kojoj su prštale emocije ljutnje i tuge. Obje smo bile razočarane jedna drugom, a nijedna nije pitala onu drugu kako je doživjela određene situacije koje su se prije toga izdogađale.
Mjesec-dva poslije nazvala sam je i tražila da samo još jednom popričamo i raščistimo stvari, ali me odbila argumentom da je “sve jasno i da nemamo o čemu razgovarati”. Budući da pohađamo isti fakultet, energija među nama bila je vrlo neprijateljska, neugodna i izbjegavajuća, što je bilo problematično jer imamo neke zajedničke prijatelje. Nova akademska godina je počela (prije nepunih mjesec dana) i sada se ponašamo normalno, u smislu, bar se pozdravimo i tu i tamo nakratko popričamo.
Izvan fakulteta ne razgovaramo niti se družimo. Međutim, moje emocije poput tuge i krivnje i dalje su u određenoj mjeri prisutne i često me zabole sjećanja kada je vidim ili kada porazgovaramo. Nikako još nisam uspjela oprostiti sebi, a kamoli njoj, što je sve tako glupo završilo. Najviše me boli način na koji je odlučila prekinuti naš odnos, a i sama činjenica da joj očigledno nisam bila dovoljno dobra i vrijedna osoba da bi se potrudila oko “preživljavanja” našeg prijateljstva. Lijepo mi je porazgovarati s njom s vremena na vrijeme i u tim trenutcima mi se čini kao da je to ono što mi u životu fali (naša druženja i razgovori), nekako oživim. Već sam uglavnom digla ruke od nade da se tu išta da popraviti jer je povjerenje ozbiljno narušeno, ali razmišljam bih li joj se trebala javiti da ipak porazgovaramo? Je li sada za to malo prekasno? Ona mi djeluje kao da je odavno prešla preko toga.
Nedavno sam joj napisala pismo u svoj dnevnik da bih se lakše nosila sa svojim emocijama i pitam se (a i vas): je li bolje da joj to samo dam? U smislu, lakše bi bilo da samo to pročita nego da riskiram da se upletem s njom u raspravu ako budemo razgovarale uživo. U pismu sam napisala što me povrijedilo i kako sam vidjela cijelu tu situaciju, a na kraju sam joj postavila dva pitanja na koja me zanima odgovor: 1. Zašto je to učinila? Što sam joj skrivila? i 2. Zamjera li mi to i dalje te može li mi oprostiti. Znam da uvijek postoje dvije strane medalje i da nisam samo ja kriva niti je samo ona kriva, već je omjer oko 50/50. Moje konačno pitanje za Vas jest: kako se nositi s time kada te netko samo tako ostavi? Kako da prestanem ponovno i ponovno razmišljati o tome što se dogodilo, odnosno kako prestati živjeti u prošlosti? I, ono najbitnije, kako oprostiti njoj, a ponajviše sebi?
Unaprijed puno hvala na odgovoru,
X
Odgovor
Draga X,
hvala ti na otvorenom i iskrenom upitu. Prijateljstva su važan i sastavni dio života, a to možda najbolje ilustrira rečenica koja kaže da su prijatelji „obitelj koju biramo sami“. U njima nalazimo podršku i potporu, dijelimo interese, povjeravamo se, prolazimo lijepe i manje lijepe trenutke. Nažalost, koliko god željeli vjerovati da su prijateljstva vječna, život nas katkad suoči sa situacijama koje nas uvjere u suprotno. Iako su takva iskustva bolna i razočaravajuća, na njih treba gledati kao na prilike za učenje i spoznaju o tome kakve prijatelje želimo, a kakve osobe ne želimo u svom okruženju.
Prije svega, važno je prihvatiti da je za bilo koju vrstu odnosa, pa tako i za prijateljski, potrebno dvoje. Da bi odnos opstao, razvijao se i sazrijevao potrebna je želja, trud i zalaganje obiju osoba koje su uključene. Također, u odnosu s drugom osobom uvijek postoje međusobna očekivanja koja, kada nisu ispunjena, dovode do osjećaja razočaranja. Vjerujem da te iskustvo s prijateljicom koju si doživljavala najboljom povrijedilo te nije čudno što i dalje često razmišljaš o tome i osjećaš neugodne emocije. Unatoč nesporazumima i neslaganjima koje ste imale, zamjeraš joj što nije uložila dovoljno angažmana da pronađete rješenja tim problemima dok smatraš da si sa svoje strane učinila sve što si mogla. Vjerujem da ti je teško razumjeti njezinu odluku o tome da te potpuno isključi iz svoga života i ignorira pokušaje komunikacije. Tzv. ghostanje obično je odraz pomanjkanja asertivnosti, odnosno teškoća u iznošenju vlastita mišljenja, kao i otežana nošenja s neugodnim emocijama. Iz svega što si napisala mogu zaključiti da je u vašem slučaju očigledno bilo potrebno vremena da se intenzivne emocije smire kako biste mogle ponovno početi komunicirati te očigledno trenutačno postoji obostrana motivacija da normalno razgovarate. Možda je upravo to dobar temelj za miran razgovor o onome što se dogodilo između vas i dovelo do raskola vašeg prijateljstva.
Izreći sve što mislimo i osjećamo preko pisma ima svojih prednosti. Pisanim putem lakše je sabrati misli i biti sigurna da ćeš reći sve što želiš, a iz svega što si napisala očito postoji potreba da iskomuniciraš neke stvari za što nisi imala priliku. Ipak, istodobno je važno osvijestiti da na taj način nećeš imati priliku vidjeti njezinu reakciju ili možda odgovoriti na neka njezina protupitanja koja se nametnu nakon što pročita tvoje pismo. Možda ti odgovori na neka od ovih pitanja mogu pomoći u donošenju odluke o tome da li joj poslati pismo – koja bi bila svrha pisma prijateljici, odnosno što time želiš postići? Što predviđaš ili očekuješ da bi se moglo dogoditi? Čemu se nadaš? Postoji nekoliko mogućih opcija koje se mogu dogoditi: npr. da i ona tebi napiše pismo, da te pozove na razgovor uživo ili da u potpunosti izignorira tvoj pokušaj komunikacije. Ako si spremna na svaku od mogućih opcija i imaš potrebu na taj način „zaokružiti“ sve što se dogodilo, podržavam tvoju ideju. I, kakav god bio konačan ishod – znat ćeš da si napravila sve što si mogla da razjasnite događaje između vas, a njezin je dio odgovornosti kako će na tvoje pokušaje reagirati.
Svaki gubitak, pa tako i gubitak prijateljstva, na nama može ostaviti traga, osobito kada nas povrijede osobe u koje smo imali povjerenja, a nerazjašnjene okolnosti zbog kojih je došlo do prekida prijateljstva dodatno mogu otežati prihvaćanje situacije. Upravo zato je važno dati si dovoljno vremena da proradimo sve što se dogodilo. Vjerujem da bi voljela što prije prestati razmišljati o tome što se dogodilo, ali, nažalost, ne postoji prekidač kojim možemo isključiti misli. Zapravo, kada to i poželimo napraviti nasilu – obično se dogoditi suprotan efekt te onda još više razmišljamo o onome što ne želimo. Umjesto borbe s mislima, pokušaj ih prihvatiti onakvima kakve jesu – tvoje misli odraz su tugovanja za prijateljstvom koje je prekinuto i razumljivo je da te to rastužuje. U početku je teško vidjeti pozitivne aspekte teških iskustava, no možda ćeš s vremenom doći do zaključka da ima i nečega dobrog u tome što ta osoba više nije dio tvoga života s obzirom na to da te razočarala svojim ponašanjem i nespremnosti da se bori za vaše prijateljstvo. Ipak, prekid prijateljstva ne znači da ne vrijedi zadržati uspomenu na lijepe trenutke koje ste prošle zajedno i koje ti nitko ne može oduzeti. Koliko god bismo nekada htjeli, prošlost ne možemo mijenjati pa stoga i ne treba u njoj živjeti. Prošlost nam je vrijedna učiteljica koja nam daje putokaze za budućnost ako ih znamo vidjeti – što sam naučila iz ovog iskustva? Koje greške ne želim ponoviti? Koje su moje granice? Što očekujem od drugih? Svi odgovori na ta pitanja mogu ti dati smjernice o tome kako da svoju energiju usmjeriš na trenutačna prijateljstva, da ih njeguješ i ulažeš u njih, ali isto tako da očekuješ jednako zauzvrat. Koliko god bilo teško prihvatiti da je nekom odnosu došao kraj, možda nam je upravo to otvorilo prilike za neke nove odnose i prijateljstva koja će nas ispunjavati i veseliti.
Ana Goleš Juriša, psihologinja