Pismo
Pozdrav,
već neko vrijeme osjećam prazninu i frustraciju jer dani prolaze bez konkretnih poteza s moje strane. Previše vremena trošim na mobitel kao bijeg, umjesto da nešto napravim. Ne želim živjeti pasivno i gledati kako mi vrijeme odlazi a da ne znam što radim.
Glavni problem je unutarnja barijera. Nakon napadaja panike koje sam imao prije, ostao je trajan trag – stalan osjećaj straha i gubitka kontrole. To me blokira u trenutku kad trebam donijeti odluku ili napraviti korak naprijed. Fevarin koristim jer bez njega bih imao jake napadaje panike i osjećaj da gubim razum. Lijek mi drži stabilnost, ali ne uklanja osjećaj zakočenosti i praznine.
Stalno sam napet i nikada nisam opušten, ne mogu si dati niti sekunde mira.
Radim u obiteljskom poslu, ali tamo nemam stvarni utjecaj ni prostor za odluke. Roditelji su pred mirovinom i teško prihvaćaju promjene pa osjećam da stojim u mjestu.
Želim probiti tu unutarnju barijeru i vratiti osjećaj da ja vučem poteze, umjesto da čekam što će se dogoditi.
Odgovor
Poštovani,
napadi panike mogu biti izazvani nekim fizičkim simptomom, kao što je lupanje srca, tremor, grčevi, pritisak u prsima, vrtoglavica, gubitak zraka itd. Sve obično počinje prvim napadom koji se u psihološkom smislu javlja nakon nekog od navedenih simptoma. Pri javljanju simptoma dolazi do katastrofičnih interpretacija zašto su se simptomi javili; „onesvijestit ću se“, „imam srčani“, „dobit ću moždani“, „osramotit ću se“ itd. Sama takva interpretacija pobuđuje tjelesne reakcije, što za posljedicu može imati pojačavanje spomenutih simptoma, a što isto tako daje osjećaj većega gubitka kontrole i krug se zatvara.
Da bismo vratili osjećaj kontrole, izbjegavamo situacije u kojima se panika javlja, misleći da ako ne dođemo u takve situacije, neće doći do napada. No ima i drugi psihološki aspekt, a to je generalizacija podražaja, odnosno panika se počinje javljati i ako nismo u situacijama u kojima se prvotno javila. Tako se širi krug situacija koje izbjegavamo, ostaje osobni osjećaj smanjenog zadovoljstva vlastitim životom, a može se opisati i Vašim riječima „unutarnja barijera“.
Napadi panike mogu biti izazvani i potiskivanjem emocija. Ako nismo svjesni svojih emocija, ne prepoznajemo ih ili nismo svjesni zbog čega se osjećamo tako kako se osjećamo, također možemo svoje stanje opisati kao „unutarnja barijera“ i osjećaj zakočenosti, stagnacije i straha od pokušaja da nešto učinimo, probamo ili napravimo veći životni iskorak. Ako sam dobro shvatio, kako ste opisali obiteljsku situaciju, ni objektivne okolnosti Vam nisu naklonjene kada u obiteljskom poslu nemate stvarni utjecaj ni prostor za odluke, te imate osjećaj da stojite na mjestu. Prethodno spomenute emocije imaju veze s procesom odrastanja i odvajanja od roditelja. Da bismo se mogli odvojiti od roditelja i izgraditi sebe sa svim svojim potencijalima, roditelji nas moraju „emocionalno i fizički pustiti“, dopustiti da isprobavamo, da se tražimo, a što mi se čini da u Vašem slučaju nije tako. Rad na ovoj temi zahtijeva kontinuiran psihoterapijski proces, odnosno tretman. S obzirom na to da imate 22 godine, potrebno je i određeno životno iskustvo kako biste mogli jasnije znati što želite, pa se onda i pomaknuti u tom smjeru.
Stalan strah koji spominjete kao trajan trag od napada panike i s tim povezan osjećaj gubitka kontrole, mogao bi se smanjiti vježbama relaksacije, tehnikama disanja, meditacijom ili jogom. Mislim da bi Vam godio grupni rad na tečajevima joge, gdje bi se uz vođenje mogli kvalitetnije opustiti i preusmjeriti pažnju s negativnih misli na zadatke vezane uz relaksaciju te na taj način vratiti osjećaj kontrole. Kada se smanji osjećaj straha ili gubitka kontrole, bit ćete u mogućnosti probiti „unutarnju barijeru“. Kao što ste i rekli, lijekovi Vas stabiliziraju, ali ne daju osjećaj kontrole koji bi dale vježbe relaksacije jer bi djelomično naučili kontrolirati sebe.
Sretno!
Anđelko Botica, psiholog
