Pismo
Pozdrav! 🙂
Javljam Vam se već nekoliko godina zaredom, barem jednom godišnje. U biti se moji problemi uvijek vrte oko toga da sam paničarka i imam osjećaj da sam u stalnom stanju panike.
Naime, preselila sam se u Zagreb zbog studija i živim tu drugu godinu zaredom s istom cimericom. Počela sam kod nje primjećivati stvari koje mi smetaju, ali joj nikada ništa ne kažem, čak i kada se jadam prijateljicama i one mi govore da se zauzmem za sebe.
Mislim da imam problema s konfrontacijom i čak sama ideja da išta prigovorim cimerici izaziva mi nelagodu i knedlu u grlu. Ne znam kako se najbolje postaviti za sebe i kako se osloboditi panike koja kao da je stalno prisutna, ne samo vezano uz cimericu.
Za vrijeme ispita brinem se o ispitima, kada nema ispita brinem se o tome kada će početi.
Hvala na pomoći.
Odgovor
Meni je super što imaš potrebu razgovarati sa stručnjacima o tome kako se osjećaš i pohvalno je što želiš naučiti kako u pojedinim situacijama promijeniti uobičajenu reakciju, koju nazivaš panikom. Kada bismo mogle o tome neposredno razgovarati, upitala bih te postoje li razlike u tim paničnim stanjima i postoje li iznimke u pojedinim situacijama kada možda reagiraš na ne-paničan način? Iako su naše reakcije djelomično naučene i sigurno rezultat dosadašnjih iskustava, moguće je pronaći neki novi sistem koji bi tebi olakšao borbu sa samom sobom. Jedan je od načina pronaći kvalitetnog sugovornika, možda psihoterapeuta, s kojim bi podijelila svoja razmišljanja i otvorila prostor za neke korisne ideje.
Navela si kako sada imaš problem s cimericom s kojom dijeliš dio svoje svakodnevice, a očito je da baš ne pomaže što s njom ne razgovaraš o tome kako se osjećaš. Mislim da ideja konfrontacije ili prigovaranja nije produktivna, ali to ne znači da bi taj razgovor nužno trebao biti prepirka ili svađa. Možda možeš zamisliti taj dijalog tako da porazgovarate o tome kako poboljšati svoj zajednički život i kako neke stvari promijeniti? U isto vrijeme, mogla bi dobiti informacije o tome što tvojoj cimerici eventualno smeta kod tebe. Naša konverzacija je odnos koji imamo s drugim ljudima, a kako već drugu godinu živiš s njom i ne planiraš pronaći neku drugu osobu za studentski suživot, mogla bi razmisliti o tome kako poboljšati taj odnos i osjećati se bolje. I, da, nije jednostavno živjeti s drugom osobom koja ima određene navike koje nas iritiraju, ali kako to promijeniti ako o tome ne razgovaramo?
Naravno da je sasvim razumljivo što se brineš o ispitima, većina uspješnih studenata nalazi se u istoj situaciji. Tu se može razgovarati o tome koliko redovito učiš ili si „kampanjski“ tip studenata koji se pripremaju u posljednji trenutak i pod velikim adrenalinom. Mislim da dosta stvari koje nas „izbacuju“ iz ravnoteže i stvaraju napetost ili strah mogu biti istražene kako bismo otkrili postoje li druga rješenja koja će biti djelotvornija.
I, na kraju, mislim daje to što studiraš u drugom gradu velika i hrabra odluka koja će ti pomoći da se osamostališ i prepoznaš svoje snage i sposobnosti, ali i naučiš se zauzeti za sebe.
Anamaria Blažić, psihologinja
