Pismo
Muči me to što ću pasti razred. Ne znam kako to objasniti roditeljima, do nekidan sam ih uvjeravala da ću sve ispraviti, a već sad znam da to nije moguće. Past ću zato što sam glupa i nesposobna, cijelu godinu sam se zezala, htjela sam učiti, ali bih samo sjedila za knjigom i gledala u mobitel. Sram me jer ću jako razočarati roditelje, sram me jer ću morati ići u novi razred s nepoznatom djecom koja će me sigurno gledati kao da sam propalitet. Sigurno ću bit u kazni i neću moći ići van cijelo ljeto. Mrzim ovaj život.
Odgovor
Draga djevojko,
hvala ti na pitanju, dijeljenju i iskrenosti.
Čitajući tvoje pismo pozvala bih te da promisliš što si naučila iz ove situacije, na svojoj koži, o sebi, o svom učenju, o interesu?
Možda si pogrešno procijenila vrijeme potrebno za učenje, trenutak u kojem si učenje shvatila ozbiljno, možda si “čekala” da te uhvati inspiracija (no obično ti moraš uhvatiti nju), da zajašeš val motivacije, da pokažeš primjereni angažman i aktivno sudjeluješ u kreiranju svoje budućnosti.
Zanimalo bi me kako promišljaš o tome, za koga učiš? Za sebe? Za roditelje? Za ocjenu? Za društvo? Za nešto drugo, treće…?
Pišeš da si vrijeme učenja provela sjedeći za knjigom i gledajući u mobitel. Slažem se da memoriranje činjenica koje imaju malu vrijednost u tvom životu, nema snagu zadržati tvoju pažnju, u usporedbi s digitalnim medijima i tehnologijama koje su praktički svim mladima danas dostupne cijeli dan svaki dan. I to je jedan od glavnih razloga opadanja odgojno-obrazovnih postignuća učenika.
Ali, kada to znamo, onda iz svoga kutka za učenje valja maknuti distraktore i pokušati, iz početka kraće vrijeme biti s knjigom, a onda, kada uhvatimo kondiciju, vrijeme ćemo produžavati. Isto je s bilo kojom drugom vrstom treninga. U početku će misli sigurno bježati u sadržaj mobitela gdje se događa život bez pauze. No to može malo pričekati, slažeš li se? Vjerojatno je zanimljivije, privlačnije, interaktivnije… no takva razonoda ti može biti nagrada nakon učenja.
Kažeš da si glupa i nesposobna. Nekako ne vjerujem u ovu tvoju rečenicu. Možda si neiskusna, možda si lijena, možda ne osjećaš pripadnost školi, možda sadržaj smatraš nezanimljivim, nerazumljivim… i, kao što kažeš, cijelu si se godinu zezala. Ponavljanje razreda nije kraj svijeta. Ono može biti iznimno učeće za tebe i cijelu tvoju obitelj. Daje ti nove uvide i perspektive, uzročno-posljedične odnose, donosi razmjerne osjećaje koje i opisuješ.
Kažeš da te je sram jer ćeš razočarati roditelje. Vjerujem da su oni od tebe imali drukčija očekivanja, uostalom kao i ti od sebe same. No ove se godine nije dogodilo. Možda možemo reći da je vrijeme cijena ove životne škole i da ćeš drugi put odabrati pametnije, jer uvijek imaš izbor.
Što možeš reći roditeljima? Ne znam kakav odnos imate, no možeš im reći sve baš onako kao što jest. To bi za tebe moglo biti oslobađajuće. Podijeliti svoj osjećaj srama koji je poznat po tome da često ostaje neizrečen, u sjeni, prekrivan raznim drugim intenzivnim emocijama ljutnje, bijesa…
Zapitaj se je li to jedino što te određuje kao osobu. Zapitaj se što bi rekla prijateljici da ti ispriča ovakvu priču.
Evo još malo teorije. Prema nekim autorima, sram je jako bolan osjećaj ili iskustvo vjerovanja da smo manjkavi i da zbog toga nismo vrijedni ljubavi i pripadnosti. I često nam se čini da se samo nama to događa, da smo jedini koji se tako osjećaju.
Stoga mu valja dati razlog da se ne nastanjuje u nama trajno, nego ga valja pustiti da ode… a nama se valja zauzimati za sebe, za svoje potrebe, čime istodobno drugima dajemo priliku da nas upoznaju i poštuju.
Svemu usprkos, želim ti zabavno, pametno i promišljeno ljeto!
Ana Fabijan, psihologinja
