Pismo
Većinu vremena se osjećam tužno/potišteno ili jednostavno bezvoljno. Gubim interes i motivaciju za stvari koje volim i koje sam nekad voljela. Na primjer, prije sam pjevala profesionalno u zboru, ali s vremenom sam samo tako prestala iako nisam imala valjan razlog za to. Nekad mi se dogodi da od same pomisli na hranu osjetim nagon za povraćanjem i bude mi zbilja mučno. Ne znam je li to povezano s ovime. Osjećam kao da nemam energije, to jest vrlo sam umorna. Kao da nisam spavala dva dana. Često mislim kako sam zapravo čisti promašaj i razočaranje, ne mogu uvijek komunicirati sa svojom obitelji jer zbog nekog razloga samo dobijem napad ljutnje, čak i ako oni nisu u tom trenutku krivi. Dosta vremena moj je um zaokupljen mislima kao što su da bi bilo bolje da me nema. Znate, onako, u smislu kao da sam mrtva. Ne želim da ljudi oko mene pate jer ja nisam dobro, zato Vam se i obraćam. Ne znam kako da se nosim sa sobom na zdrav način, da mi ne šteti. Nadam se da Vam nije dosadilo čitanje ovog pisma/poruke. Želim Vam ugodan dan i hvala ako uspijete odgovoriti na ovo. Ali čak i ako ne, svejedno hvala jer vjerujem da ovaj posao nije nimalo lak, zato – svaka čast.
Odgovor
Oduševljena sam koliko si svjesna sama sebe i kako želiš naučiti kako se nositi sa sobom na zdrav način. Nije rijetkost da si ljudi upravo ovakva i slična pitanja često postavljaju i mislim da je izvrsno razgovarati o tome s nekim u koga možeš imati povjerenja. Roditelji se najčešće uvijek jako brinu i možda ni sami ne znaju kako odgovoriti na neka pitanja, a onda kao rezultat toga neznanja možda postupaju emocionalno ili s osjećajem da se njihovo dijete od njih udaljava ili stalno ljuti, što sigurno onemogućava kvalitetnu komunikaciju. Osjećaj da smo sami u svom razmišljanju, da nas nitko ne razumije (roditelji, braća, sestre, učitelji, vršnjaci…) nikada nije ugodan. Pritom se još dodatno zakomplicira razmišljanje, jer što više „vrtimo“ isti film u svojoj glavi, taj film postaje sve strašniji i bez sretnog kraja.
Mislim da je ovo tvoje pismo početak izlaska iz tog scenarija jer si svoja razmišljanja i osjećaje uspjela opisati i izreći, a preporučila bih ti da nastaviš ovaj razgovor uživo (ili online, kako je danas postalo uobičajeno) s osobom koja je stručna za pitanja mentalnog zdravlja. U našem društvu, na žalost, još uvijek postoji problem vezan uz odlazak psihologu i psihoterapeutu jer ljudi često razmišljaju da je to potvrda da nisu u redu, da nisu stabilni i da nešto s njima nije u redu. Svatko od nas povremeno treba kvalitetan razgovor u kojem će slobodno izraziti kako se osjeća i razmišlja; to je izvrstan način kako naučiti kod sebe prepoznati neke obrasce u razmišljanju koji nas sprječavaju da se osjećamo sretno i slobodno.
A sad malo o tome kako se osjećaš – osjećaj bezvoljnosti, potištenosti, nedostatak volje za aktivnostima u kojima si prije uživala, odnos gađenja prema hrani, nedostatak energije, ispadi ljutnje, nevoljkost prema razgovoru – svi ti osjećaji naravno da nisu nimalo ugodni. Naši su osjećaji, između ostalog, pokazatelj da nešto trebamo promijeniti. To je prilika za novu reorganizaciju razmišljanja i djelovanja, to je način da rastemo i postanemo ono što želimo. Katkad su te promjene prilično dramatične, ali sigurno je da ne možemo drugo nego mijenjati se. Te su promjene nužne i uvijek možemo biti radoznali kako ćemo u budućnosti postati bolja varijanta samih sebe.
Nadam se da sam ti barem malo pomogla i da sam bila razumljiva, a naravno da možeš i nastaviti ovaj razgovor šaljući odgovor na ovo što sam napisala.
Anamaria Blažić, psihologinja
