Pismo
Trenutačno se osjećam toliko tmurno, a opet toliko prazno. Više me ništa ne veseli i kao da je sve to neka obaveza u životu i nešto što mislim da moram. Događaji iz djetinjstva tek sada imaju velik utjecaj na moje psihičko stanje, što se odražava i na fizičko zdravlje, ali i ponašanje prema voljenim i bliskim ljudima. Pokušavala sam se izboriti, no ne ide, svakim danom se borim s mislima koje me ubijaju, ali i nesanicom i stresom. Bila bih Vam zahvalna na odgovoru jer mi je jako potrebna pomoć.
Odgovor
Draga djevojko,
hvala ti na javljanju iz svoga trenutačnog stanja u kojem se osjećaš tmurno, prazno i neveselo.
Ono što mogu primijetiti nakon prvog čitanja jesu tvoje vještine i snage koje imaš, usprkos svemu.
Prvo je tvoja snaga da izađeš iz veze u kojoj ne zadovoljavaš svoje potrebe, odnosno donošenje odluke da napustiš odnos kojem si dala dio sebe, da se otisneš iz poznatosti u neizvjesno, da preuzmeš strahu moć i odlučiš se zaštititi sebe jer vjeruješ da zaslužuješ bolje.
Nakon ovog iskustva znaš više, možeš drukčije, imaš moć u svojim rukama jer znaš da ti biraš i možeš donositi nove odluke za sebe svakoga dana nanovo ako je potrebno.
Imaš aktivnu ulogu u svom životu i preuzimaš odgovornost za njegov tijek. Vjerujem da i sama promjena uloga, ako se dogodila, donosi olakšanje.
Također navodiš u jednom dijelu da, koliko god stresne bile obaveze na fakultetu, s njim si se izborila. Evo još jedne dobivene bitke!
U situacijama kada život pritišće sa svih strana, zvuči poželjno imati obavezu za koju znamo da ovisi samo o nama, da od nas traži fokus i koncentraciju, kao odmak od svakodnevice i odmor od promišljanja o sebi i situaciji u kojoj se nalazimo. Bi li se mogla složiti s ovom idejom?
Ono što još primjećujem jest da, koliko god ti bilo teško, u stanju kojem se opisuješ, ipak prvenstveno želiš zaštititi druge. Jesam li to dobro razumjela?
Kao što i sama kažeš, pokušavaš prikriti svoje “psihičko stanje” kako se bliski ljudi oko tebe ne bi brinuli.
Čemu nam služe bliski odnosi? Kako doživljavaš bliskost? Što bi ti napravila da ti se prijateljica povjeri oko nekih njezinih teškoća kroz koje prolazi? Kako bi se osjećala?
Bi li bila počašćena što je tebe odabrala kao svoju osobu od povjerenja da s tobom podijeli nedaće? Bi li ti to predstavljalo problem i težinu koju ne bi mogla niti željela nositi?
Ono što mislim reći jest da mogu pohvaliti tvoje suosjećanje, obzirnost i brižnost za ljude oko sebe, no pitam se ne trebaš li upravo to darovati sebi?
Pišeš da prema svojim bliskim ljudima pokušavaš biti što korektnija. Koje asocijacije imaš kada pomisliš na korektnost?
Mene taj izraz podsjeća na neki fer, poslovan odnos. Implicira ideju da postoje pravila u kojima nema mjesta pogrešci, da postoji neka točnost i dana krutost.
U mojem razumijevanju tu izostaje sloboda, spontanost i autentičnost koju nekako vežem za bliske odnose.
Ne znam dijelimo li ovo mišljenje, no ono što mislim da je važno za svakog od nas, pa i za tebe, jest moći se izraziti. Pokazati sve ono što u ovom trenutku zbilja jesi ti.
Više promišljati o svojim potrebama, a manje o reakcijama drugih na njih.
Mislim da je važno izraziti se, biti ono što trenutačno jesi i to iskazivati prema van. Dopustiti sebi da je u redu i ne biti dobro neko vrijeme. Sve je u životu prolazno, pa tako i to.
Zatomljavanjem vlastitih osjećanja i stanja, čuvamo ih u nekoj našoj mračnoj pećini. Trebaju li nam za posllije?
Mislim da bi i samo to “priznanje” bilo lječidbeno u tvom procesu oporavka prema ispunjenju i životnom veselju.
Naravno, prateći sebe i svoju unutarnju dinamiku, kada procijeniš da je došlo vrijeme.
Sretno ti na tom putu.
Ana Fabijan, psihologinja
