Pismo
Prečesto se osjećam kao da nemam nikoga. Znam da bi mi neki poznanici/prijatelji vjerojatno pomogli da im kažem da me nešto muči, ali i dalje se ne osjećam slobodno išta reći i siguran sam da ne bi ni shvatili. Oduvijek mi je jako teško sprijateljiti se s nekim, a sada imam osjećaj da i ovo malo ljudi s kojima sam mislio da sam blizak nije tu uz mene jer svi oni imaju neku svoju ekipu uz sebe s kojom mogu izaći, razgovarati i družiti se… Ja ne. Obitelj je tu, ali oni nikako ne mogu nadomijestiti moje vršnjake. Bojim se budućnosti jer osjećam da kad više ne bude škole/faksa neću ni s ovo malo njih imati nikakvu vezu ni zajednički interes i definitivno ostajem sam. Ne uči mi se, ne radi mi se, a nekad se upitam i živi li mi se… Nikada prije se nisam ovako osjećao i znam da je to vjerojatno posljedica trenutačnih okolnosti, ali sva ova promišljanja se čine prestvarnim da bi bila samo ‘privremena’. Svaki dan glumim da je sve u redu i ljudi obično ništa ne primijete, ali to iscrpljuje.
Odgovor
Po tvome kratkom pismu da se zaključiti da si upao u neku težu fazu te da su glavna obilježja tvoga trenutačnog raspoloženja osjećaj usamljenosti, povučenosti od ljudi i osjećaj niske samovrijednosti. Čini mi se da se negativno vrednuješ i sklon si uspoređivanju s drugima navodeći da ‘svi imaju neku ekipu, a ja nemam’. No karakteristika adolescenata i jest često uspoređivanje s drugima te zaključivanje da ‘su lošiji od drugih’ po nečemu (izgledu, uspjehu u školi, socijalnom statusu…). Po tvome ispada da se svi drugi vesele, druže i imaju nekog. Naravno da to nije baš tako. Činjenica je da se u nekim razdobljima u životu više družimo s drugima, a u nekima smo povučeniji, skloniji razmišljanju, analizi.
Moguće je da si kao osobnost više introvert. To je crta osobnosti s kojom se rađamo. Nju karakterizira preferencija da budemo sami, u miru i tišini, katkad povučeno od društva.
Za razliku od introverta, ekstrovertne osobe uživaju u društvu drugih ljudi, vole druženja i zabave raznih vrsta, nove vještine i nove aktivnosti. Dobri su kad rade aktivnosti koje su vezane uz timski rad, vole biti u centru pažnje, lako sklapaju prijateljstva, ali ih isto tako i češće raskidaju. Skloniji su površnijim odnosima.
Bitno je spomenuti da se ovdje uopće ne radi o tome koji je tip bolji ili gori, dobar ili loš. Riječ je o tome da nismo svi jednaki. Kad osvijestimo da su tu posrijedi osobine ličnosti, a ne nešto što jesmo ili nismo izgovorili ili napravili, bit će nam jednostavnije komunicirati i održavati odnose s osobama oko nas.
U skladu s tim ne bi bilo loše da se uključiš u aktivnosti koje bi ti bile smislene, bliske tvom senzibilitetu i osobnosti. To mogu biti sportske aktivnosti, ali i neke druge, ovisno o tome u čemu si vješt. Tamo bi mogao upoznati i ljude sličnije tebi, tvom stupnju energije, sličnih afiniteta – i ne bi se osjećao sam. S vremenom ćeš osnaživati i rasti, i tvoje samopouzdanje i samopoštovanje bit će veće. Bit će ti manje važno jesi li introvert ili ekstrovert jer ćeš biti zadovoljniji sa sobom.
Ne zaboravi da se kvalitetni odnosi s ljudima grade polako i strpljivo.
S obzirom na to da si očito prilično senzibilan mladić, moguće je da je i ova situacija s epidemijom dosta djelovala na tebe pa si se dodatno zatvorio u sebe. Također razumljivo je da mlade kao što si ti brine razmišljanje o budućnosti, pogotovo u ovoj situaciji kada je kontrolabilnost malo snižena. Probaj se trenutačno fokusirati na dobre stvari koje imaš oko sebe, a manje na one koje su izvan tvoje kontrole.
Razmisli i o tome da se uključiš u savjetodavni proces sa psihologom jer bi ti razgovar o tvojim dilemama i strahovima pomogao da realnije i distanciranije gledaš na njih te da u konačnici prevladaš ovu fazu.
Bojana Smokvina Jokić, klinička psihologinja
