Pismo
Poštovani,
imam 21 godinu i od svoje 17-te osjećam se izgubljeno. Ne znam koji su mi ciljevi, planovi ili snovi. Pokušavam imati nadu u život i svijet, pokušavam biti pozitivna.
Zadnja godina srednje škole bila mi je obilježena stresnim situacijama, depresijom, tugom, obiteljskim izazovima i pritiskom od drugih ljudi. Razvila sam autoimunu bolest, što je bio još jedan udarac, kao i tragični gubitci s obiju strana obitelji. Razmišljala sam o upisu na fakultet, ali nisam stigla ni promisliti o izboru jer sam bila zauzeta završnim radovima i obvezama, tako da nisam upisala ništa.
Svi su mi govorili što bih trebala raditi; profesori su mi govorili da moram upisati bilo koji fakultet, pa ću se lako prebaciti na onaj koji želim, neki su mi govorili da ga ne upisujem, a jedna mi je osoba srušila san o dizajnu interijera rekavši da više posla ima u grafičkom dizajnu, ali čisto sumnjam s obzirom na to da bi mi taj posao mogao preuzeti AI. Volim sve vezano za kreativnost i dizajn, ali katkad žalim to što jesam i razmišljam što bi bilo da sam, recimo, upisala medicinu ili neku skroz drugu granu zanimanja.
Nakon završetka škole, uzela sam si godinu dana pauze jer mi je trebao mir i jer sam mislila da će mi to pomoći da shvatim što želim. Pokušavala sam se prijaviti za posao u struci koji mi je bio “zajamčen” preko veze, ali nakon što sam poslala portfolio, dobila sam odbijenicu iako su rekli da imam potencijala. Bila sam razočarana, kao i svi u mojoj obitelji, ali pokušavala sam ostati barem malo pozitivna i mislila sam da će doći neka još bolja prilika.
Nekoliko mjeseci nakon toga zaposlila sam se u dućanu s robom gdje radi moja sestra. Mislila sam da ću biti “sretna” jer će mi taj novi posao donijeti novu rutinu i motivaciju koju sam davno izgubila, ali polako shvaćam da zapravo cijelo vrijeme pratim tuđe korake, tj. sestrine. Mi smo dosta bliske i slične, ali smo jednako tako i prilično različite. Ona mi je jedino društvo, s obzirom na to da sam se izolirala i prekinula gotovo sva “prijateljstva”. A zapostavljam i svoje hobije jer se nakon posla osjećam jako iscrpljeno.
Razmišljam da li da dam otkaz i pronađem nešto novo, ali, iskreno, ni sama više ne znam što da radim. Već dugo vremena se osjećam kao biljka, iako sam dobila savjet od psihologa da trebam više raditi i manje razmišljati (čitati, gledati filmove, izlaziti van u prirodu i, najvažnije, fokusirati se na sadašnjost), što mi je pomoglo, ali ne dovoljno. Sama pomisao da mi je jedino nedjelja slobodna i da nemam vremena za obitelj ili hobije, izaziva mi mučninu. Znam da je život težak, svijet okrutan, i da je svaki početak izazovan, ali zašto bi bio? Samo želim biti pozitivna, nositi ružičaste naočale i živjeti.
Ispričavam se na dugom pismu i unaprijed hvala na Vašem vremenu.
Odgovor
Draga izgubljena mlada djevojko,
iz tvog upita mogu iščitati kako su protekle četiri godine tvoga života bile obilježene brojnim stresnim događajima i gubicima. Osim članova obitelji, izgubila si dio zdravlja razvojem autoimune bolesti. Sve to događalo se tijekom samo po sebi stresnog razdoblja koje obilježava završetak srednjoškolskog obrazovanja i donošenje odluke o daljnjim planovima za budućnost, što nije nimalo lak zadatak. Svojedobno si prepoznala potrebu za mirom i odlučila uzeti godinu dana pauze, no tih godinu dana nije ispunilo tvoja očekivanja da shvatiš čime se želiš baviti. Iako nam katkad vrijeme može pomoći da shvatimo neke stvari, ono često samo po sebi nije dovoljno, osobito za pronalaženje odgovora na tako važna pitanja poput „čime se želim baviti“, „što želim biti u životu“ i sl.
Prepoznavanje vlastitih kapaciteta i afiniteta svakako je važan korak u odabiru smjera u kojem se želimo realizirati. Kada si birala srednju školu koju ćeš upisati vodila si se time da je kreativnost jedna od tvojih jačih strana. Nakon odbijenice za prvi posao, više se nisi prijavljivala za druge poslove u struci, već si se ubrzo zaposlila na istome mjestu rada kao tvoja sestra, no to nije bio put kojim želiš nastaviti. Sama činjenica da radiš posao u kojemu se ne osjećaš realiziranom, dodatno pridonosi osjećajima iscrpljenosti, nezadovoljstva i frustracije jer nemaš dovoljno vremena za ono što ti je važno u životu poput obitelji i hobija. Također, imam dojam kao da si pod utjecajem mišljenja drugih i vlastitih strahova sama sebi „oduzela“ priliku da se pokušaš realizirati u onome što te privlači i u čemu se osjećaš autentično, a to je dizajn.
Istina je da život nije uvijek lagan i koliko god bismo htjeli da su putevi do naših ciljeva pravocrtni, to se malokad dogodi. Nekada moramo ići obilaznim puteljcima, ali katkad otkrijemo i poneku prečicu kojom put uspijemo skratiti. Važno je pokušati na svakom koraku izvući nešto vrijedno za sebe. Iako još uvijek ne znaš čime se želiš baviti, dosadašnjim iskustvom shvatila si što ne želiš, a to je itekako vrijedna spoznaja. Drago mi je što si u tome imala podršku psihologa čiji su ti savjeti pomogli da uvedeš ugodne aktivnosti u svoju svakodnevicu i fokusiraš se na sadašnjost. Možda je sljedeći korak koji možeš učiniti određivanje cilja i kreiranje vlastita puta prema njegovu ostvarenju. Sretno!
Ana Goleš Juriša, psihologinja
