Pismo
Pozdrav, nedavno sam završila diplomski studij ekonomije i prije nekoliko mjeseci počela raditi računovodstvu jedne tvrtke. Mislila sam da ću biti ponosna i uzbuđena jer sam napokon zaposlena u struci, ali zapravo se osjećam prilično usamljeno i nekako prazno.
Većinu dana provodim na poslu, često ostajem i duže jer se još uhodavam i želim se dokazati. Kad dođem doma budem umorna i nemam baš s kim izaći ili se družiti. Tijekom fakulteta sam imala više kontakata i društva, a sad se sve nekako rasulo i imam osjećaj da mi se život sveo na posao i spavanje.
Često se uhvatim kako vikendom ostajem doma bez plana i osjećam se izolirano. Katkad me to baš rastuži i počnem se pitati je li problem u meni i zašto mi je tako teško upoznati nove ljude i stvoriti neki krug prijatelja.
Voljela bih naučiti kako se bolje nositi s tim osjećajem usamljenosti i kako uspostaviti zdraviju ravnotežu između posla i privatnog života, jer ovako se osjećam dosta iscrpljeno i nezadovoljno.
Hvala.
Odgovor
Draga djevojko,
nije neobično da je nakon velikih životnih promjena potrebno neko vrijeme prilagodbe na njih, bez obzira na to jesu li te promjene ugodne, neutralne ili neugodne, pozitivne ili negativne. Dobiti posao u struci vjerojatno je pozitivna, iako za Vas ne odmah i ugodna promjena. Istodobno se dogodila i promjena u socijalnim odnosima, a način kako tu promjenu opisujete kao „sve se nekako rasulo“ ostavlja dojam doživljenoga gubitka, s kojim su povezani osjećaji tuge, usamljenosti, praznine.
Osjećaj iscrpljenosti i nezadovoljstva može biti reakcija na život „koji se sveo na posao i spavanje“ i u kojem su se izgubili oni čimbenici povezani s osobnim ispunjenjem i srećom. Mogući su i drugi razlozi koji ga izazivaju: već spomenuti gubitak prisnih odnosa i povezanosti s drugima; visoka očekivanja od sebe; iscrpljivanje brojnim poslovima koje preuzimate, stalnom potrebom za dokazivanjem da možete odgovoriti na novonastale zahtjeve drugima, ali i sebi, otklanjajući mogućnost bilo kakva percipiranog/očekivanog „propusta“ ili „greške“…
Na kraju samog upita vrlo svjesno i jasno ukazujete na željene ishode (smanjiti iscrpljenost, uravnotežiti posao i privatni život, nositi se s usamljenošću). Samosvijest je velik resurs koji imate, a možda Vam nedostaje samo taj jedan mali konkretni poticaj da to i ostvarite. Kao poticaj s moje strane, mogu Vam ponuditi neke ideje koje možete odmah isprobati:
Morate li zaista ostajati duže na poslu? Na taj način stvarate poslovne obrasce koji često ne dovode do osjećaja sigurnosti, već, naprotiv, hrane ideju osobne nedostatnosti, a kod drugih stvaraju očekivanje da ste uvijek tu i da ćete uvijek potegnuti. Dati se samo poslu dugoročno znači ignorirati osobne potrebe, čime se pridonosi emocionalnom iscrpljivanju.
Jesu li odnosi s kolegama s fakulteta zaista „u rasulu“? Tko zna u kakvim se okolnostima oni nalaze i što sve utječe na smanjenje Vaših kontakata i druženja. Možda su i sami u sličnoj situaciji poput Vas, nastojeći se prilagoditi na nešto novo, zanemarujući sebe i drage osobe. Razmislite postoje li osobe koje biste rado čuli, saznali kako su, što ima kod njih, možda i otvorili mogućnost nastavka druženja.
Kako možete obogatiti svoje vikende? Možete razmisliti o tome što možete učiniti sami; kamo ići, u koju se aktivnost ili hobije uključiti; gdje upoznati nove ljude. Možda i na poslu ima neka kolegica koju možete pozvati na kavu. Šetnje, treninzi, umjetničke radionice ili predstave dobar su odgovor na iscrpljenost. Znam da je lakše uključiti se u različite aktivnosti kada imate nekoga tko je u tome s Vama, ali znam i to da ostati kod kuće, pogotovo ovako kako to spominjete, nije najbolja opcija. Tada um ruminira, stalno nešto analizira, uspoređuje, ponavlja uvijek isto pa se podržavaju misaoni obrasci povezani s nezadovoljstvom.
Da bismo sebi pomogli važno je što činimo, koliko se angažiramo, naročito na početku, jer nad svojim ponašanjem imamo kontrolu. Svjesnost da postoji problem koji Vas muči može ujedno biti i motivacija za nešto novo. Sjetite se kako je to nekada bilo u novim situacijama, kada ste krenuli u srednju školu ili na fakultet. Promjena okoline uvijek uključuje i nove ljude i nakon nesigurnih početaka slijede novi kontakti, povezivanje. Povezivanje s ljudima traži vrijeme, ali i inicijativu, upornost, strpljivost.
Ako želite zagrepsti dublje, u razumijevanje sebe i vlastitih obrazaca, uvijek možete odabrati psihologa ili terapeuta i upustiti se u zajedničko istraživanje. Za sada Vas mogu samo potaknuti da svjesno uvedete neke promjene, iskreno vjerujući da će već to učiniti značajnu razliku.
Nataša Jelenić Herega, psihologinja
