Pismo
Pozdrav. Imam pitanje vezano za psihološko stanje koje mi se katkad javlja. Pokušat ću što bolje to objasniti s obzirom na to da ni sama ne mogu pronaći riječi koje bi to dobro opisale. Godine 2013. (tada sam imala 11) doživjela sam taj osjećaj kao da nisam tu. Imam sliku pred očima, ali kao da sam napustila svoje tijelo, osjećam se tako laka i lagana i kao da sam se isključila iz sebe. Čitala sam o depersonalizaciji i derealizaciji, ali ne mogu pronaći neku povezanost jer ja sam svjesna sebe i okoline, znam gdje sam i tko sam i sve je apsolutno isto, jedino kao da se dogodi neki klik u glavi i ja se “odvojim” od sebe. Na početku me to prestravljivalo, ali tijekom godina suočavala sam se s tim osjećajem i prebrodila ga tako da se jako rijetko javljao, npr. nekoliko puta kada sam bila jako ljuta. Prije šest mjeseci moja je mama doživjela moždani udar pred mojim očima. Pružila sam joj pomoć i održala se u tom trenutku, ali su nakon toga počele noćne more i traju još uvijek. Mama se potpuno oporavila i prošla bez ikakvih posljedica, ali ja sam ostala s anksioznosti i, mogu reći, hipohondrijom. Ta dva stanja javljaju se povremeno i traju nekoliko dana, a onda sam super, pa opet nadođu i tako u krug. Riječ je o tome da živim u nekom strahu da će se meni ili nekome u kući dogoditi nešto loše, da će netko umrijeti. Počela sam obraćati pažnju i na tjelesne simptome zbog straha od srčanog/moždanog udara, nekoliko sam puta doživjela i napade panike. Ali nekako s tim izlazim na kraj jer, hvala Bogu, ne traje danima. No prije nekoliko dana opet sam doživjela taj osjećaj koji sam opisala na početku. Tada sam bila u trgovačkom centru i dobila blaži napad panike koji je trajao nekih pola sata, s tim osjećajem odvojenosti od sebe i zbrkom u glavi kao da ću poludjeti, nemirom… ali ostala sam pribrana i prošlo je. Da spomenem, u posljednje vrijeme osjećam se izgubljeno, ne pronalazim sreću ni u čemu, tj. počela sam je pronalaziti u ljubavima koje obično ne uspiju. Nedavno sam se zaposlila, našla dečka i to je bilo prelijepo razdoblje moga života, ali prije mjesec dana sam prekinula, a prije dva tjedna ostala bez posla i to me je dodatno dotuklo. Kao što sam rekla, moja sreća počela je ovisiti o drugih osobama/muškarcu u kojeg sam zaljubljena (i ne znam kako to promijeniti). Npr. kada sam bila s ovim zadnjim dečkom, koji mi se jako sviđao, sve je u mom životu bilo idealno i svi problemi koje sam imala postali su mali, ali kada smo prekinuli, anksioznost, i sve s njom, vratila se i pojačala. Sada sam u fazi prebolijevanja te osobe… Kao što sam rekla, anksioznost ne traje stalno, najčešće se javlja uvečer ili preko dana ako imam slobodnog vremena, a nekada osjetim golemu sreću i sve mi je ravno do mora, ali to ne traje dugo. Opisala sam baš sve iz svog života, nadam se da nije preduga poruka, samo me zanima vaš komentar/savjet za sve ovo. Hvala.
Odgovor
Draga djevojko,
osjećaj koji opisuješ jest depersonalizacija. Čitala si o tome i sama spomenula ovaj izraz, iako još uvijek dvojiš radili li se o tome ili ne. Depersonalizacija ne isključuje svijest o sebi i okolini, iako su opažanja tada iskrivljena, vlastito tijelo i okolina se čine nestvarnima, sve je kao u snu.
Depersonalizacija je jako čest simptom. Javlja se nakon što je osoba doživjela neku prijeteću i opasnu situaciju, a prisutna je i u situacijama tjeskobe, panike ili fobije. Izrazito je neugodna, ali nije opasna i najčešće je prolazna. O poremećaju se govori kada su osobe toliko zabrinute zbog toga da se boje da će poludjeti, stalno razmišljaju o svom iskustvu te ih to ometa u svakodnevnom životu i radu. Navodiš da si se kao mlada osoba suočila s tim osjećajem i prebrodila ga. Možda te brine to što se osjećaj vratio i sada je opet češći. To nije čudno jer se isti simptomi znaju vraćati, a ne možeš zanemariti ni to što si u kratko vrijeme svjedočila maminom moždanom udaru (što je za mladu osobu traumatično iskustvo) i doživjela druge stresove i gubitke. Briga i strahovi, nesigurnost, osjećaj izgubljenosti i sniženo raspoloženje normalne su reakcije u takvoj situaciji. Ono što svima nama tada treba jest socijalna podrška. Nadam se da u svojoj okolini imaš nekoga s kim možeš podijeliti svoje misli i osjećaje.
Naša aktivnost i način na koji se zaokupljamo u slobodno vrijeme znatno utječu na raspoloženje pa je to nešto s čime možeš odmah započeti: povećati ugodne aktivnosti i povećati udio vremena u kojem će tvoja pozornost biti usmjerena na ono što se događa sada. Upravo ta usredotočenost na sada i ovdje, tzv. prizemljenje, obraćanje pažnje na ono što vidiš, čuješ, osjećaš, na vlastito disanje, na sebe ili na druge ljude s kojima si u kontaktu, korisna je strategija kod depersonalizacije. Naravno, te se strategije uče i moraju se vježbati da bi dovele do promjene.
U tvom sam pismu više puta naišla na podatke koji upućuju na to da u sebi imaš puno snage. Navela si kako si prije mnogo godina postupno prebrodila osjećaj depersonalizacije koji je onda postajao rjeđi; ostala si pribrana u trgovačkom centru tijekom paničnog napada koji i nije bio baš tako kratak; primjereno si reagirala i organizirala pomoć svojoj majci kada je doživjela moždani udar. Mnogo toga možeš sama, možda samo to moraš osvijestiti, onako duboko, iznutra. A kada to osvijestiš (u čemu ti može pomoći osobno iskustvo ili proces savjetovanja) neće ti biti potrebni drugi da bi bila sretna. Moći ćeš se pobrinuti za sebe i aktivno kreirati okolnosti za zadovoljstvo i sreću. To ti od srca želim!
Nataša Jelenić, psihologinja i psihoterapeutkinja
