Pismo

Muči me odnos s mojim roditeljima. Naime, svog oca smatram strancem, a majku žrtvu njegova ubitačnog zanovijetanja i jadikovanja, a nakon što su dobili djecu, počelo je njegovo dvostruko prigovaranje i njoj i nama. Znam da dolazi iz neusklađene i razorene obitelji, no on taj lanac toksičnosti nastavlja i dalje. Otkako znam za sebe, uvijek je bio “controlling”, negativan i stalno nas je uspoređivao sa sobom i svojim uspjesima ili s nekim drugim osobama koje su, prema njegovim standardima, uspješne. Oduvijek sam prezirala takve stavove i mišljenja o tome što je uspjeh i ako ne uspijemo onako kako on hoće onda smo propalice, luzeri, a najbolja mu je izreka (ima ih takvih na tisuću, no učestalu ću citirati): “Nikad ništa neće biti od vas u životu, što bi bilo s vama da mene nema.” Tako nam je govorio i za minorne stvari te sam primijetila da su takve njegove izreke jako počele mentalno utjecati na mene sada kad sam starija i svjesnija nekih stvari. Samopouzdanja nemam, povlačim se u sebe, a svojima nikad nisam govorila o nekim velikim i važnim stvarima koje su mi se događale u srednjoj školi pa sve do danas, kada sam na fakultetu. Zanima me kako da poradim na sebi da se “ne ubijam u pojam” jer sam tipičan primjer kćeri koja je proživljavala verbalno zlostavljanje svoga oca. Zbog njega se uvijek preispitujem, a uz to mi je užasno teška borba protiv toga, odnosno same sebe. Borim se protiv niskog samopouzdanja, akademskog neuspjeha, depresije (koju čak imam dijagnosticiranu, no ništa nisam poduzela u vezi s tim jer mi je psihijatrica odmah lijekove prepisala), pretjeranog razmišljanja i negativnih i crnih misli. Imam osjećaj da je ono malo nade što je ostalo za nešto pozitivno i dobro davno nestalo. Imam osjećaj kao da se uzalud nadam… Sama osjetim sve i vidim sve simptome o kojima sam sad upravo pisala, a koji su mi ujedno potvrđeni kad sam na netu istraživala pomoć za to. Htjela bih se promijeniti i htjela bih da se, barem dokle sam god ovisna o roditeljima (pogotovo o ocu), pokušam pribrati i smiriti nakon njegovih uvreda i na neki bolji način pretrpjeti sve ovo.
Nadam se Vašim savjetima i pomoći.
Hvala Vam!

Odgovor

Draga djevojko,

svi mi imamo duboko usađena vjerovanja o sebi i svijetu koji nas okružuje, a koje nazivamo shemama ili životnim zamkama. Sheme su naučene rano u životu, započele su se stvarati s nečime što su nam napravili naši roditelji, drugi odrasli ili druga djeca. Bez obzira na to radilo li se o pretjeranom zaštićivanju ili s druge strane kritiziranju, zlostavljanju, napuštanju, odbacivanju, na neki nas je način to oštetilo i postalo dio nas.

Prema onome što ste napisali, razumljiv je izvor Vašega niskog samopoštovanja. Otac nije pokazivao veće zanimanje da vas čuje, bio je emocionalno nedostupan, kritizirao Vas je i vrijeđao te je jasno zašto imate takvo mišljenje o sebi. Vašem ocu ništa što ste radili nije bilo dovoljno dobro, nije bilo prihvatljivo, pa ste se i sami počeli osjećati kao gubitnica, kao netko tko nije vrijedan tuđe pažnje ili ljubavi. Sada kad ste odrasli možda se osjećate nesigurno što se tiče određenih aspekata svog života. Nedostaje Vam samopouzdanja u područjima u kojima se osjećate ranjivo – u akademskom postignuću (strah od neuspjeha?) i u odnosima s drugima (možda nedostatak povjerenja?) pa se radije povlačite u sebe te nikada niste važne stvari dijelili s drugima.

Važno je spomenuti da nas iste sheme prate cijeli život, odnosno ljudi ponavljaju naučene obrasce na razne načine. Iz tatinih riječi nastao je kritičar u Vama koji vas „ubija u pojam“ te se stalno preispitujete i na taj način umanjujete svoje samopoštovanje. Zaista niste zaslužili iznova slušati omalovažavanja, koja sada dolaze iz Vaše samokritičnosti, a depresija koju spominjete lako može biti posljedica takva odnosa prema samoj sebi. Otac Vas je iznevjerio, umjesto da bude podrška u odrastanju bio je žestoki kritičar (zlostavljač), povrijedio Vas je mnogo puta i posijao u Vama ideju bezvrijednosti. Majka se tomu nije oduprla na adekvatan način pa je to možda dodatno utjecalo na to da se osjećate bespomoćno. Ali niste. Studentica ste, prema tome sposobni i pametni; dovoljno svjesni nekih svojih obrazaca, što je preduvjet njihova mijenjanja. Sheme se mogu mijenjati. Za to nije dovoljno samo piti lijekove (iako to ublažava patnju kada je riječ o depresiji) ili istraživati na netu, već je razumno iskoristiti sve ono što nam znanost kaže da djeluje i ublažava patnju, a uz lijekove to je psihoterapija i ustrajan rad na sebi. Kad je depresija u pitanju, kognitivno-bihevioralna  terapija je barem jednako ili još učinkovitija od antidepresiva, a najtrajniji rezultat postiže se kombinacijom lijekova, psihoterapije i rada na sebi, i nakon što se simptomi povuku. Psihologinja Ines Jakovčić u Savjetovalištu Nastavnog zavoda za javno zdravstvo kognitivno-bihevioralna je terapeutkinja, radi sa shemama i na njihovoj promjeni pa Vam je od srca preporučujem. Ovom odgovoru prilažem i priču Okovani slon koja Vas možda dodatno inspirira da zatražite konkretnu pomoć.

Nataša Jelenić Herega, psihologinja

Podijeli s prijateljima

Slučaj je hitan i ne možeš čekati odgovor?

Ako je slučaj iznimno hitan i ne možeš čekati na naš odgovor, a ti ili netko u tvojoj blizini nalazite se u neposrednoj opasnosti, odmah nazovi 112 ili drugu hitnu službu.

Za pomoć u svim hitnijim slučajevima možeš koristiti i besplatnu mobilnu aplikaciju Heroes Nearby koja spaja ljude koji trebaju pomoć sa zajednicom lokalnih Heroja – prijateljima, članovima obitelji, službama, a po želji i s profesionalcima te dobrim ljudima u tvojoj neposrednoj blizini.

Skip to content