Pismo
Već nekoliko godina imam problema s mentalnim zdravljem. Rečeno mi je da bih mogla imati “sezonsku depresiju” jer mi je uvijek jako loše zimi i u proljeće. Tata mi je prije četiri godine poginuo u prometnoj nesreći i počela sam primjećivati da mi je mama postala drukčija. Imam razloga misliti da manipulira mnome i mojom braćom i sestrama, ali nikad nisam htjela razgovarati o tome sa psihologom da mama ne sazna i naljuti se na mene jer da širim laži da je luda ili tako nešto. Moja mama ne podržava previše mentalno zdravlje. Imala sam napade panike pred njom, a ona mi je samo rekla da prestanem plakati i dramatizirati. Zato joj ne želim reći da mislim da sam možda stvarno depresivna jer me vrlo vjerovatno neće shvatiti ozbiljno. Prestala sam joj se otvarati i ne vjerujem joj kad mi kaže da me voli ili da je ponosna na mene. I jako mi smeta njezino ponašanje prema meni i mojoj braći i sestrama. Mojoj devetogodišnjoj sestri rekla je da je beskorisna, mojoj drugoj sestri koja ima pet godina nije htjela oprostiti iako joj se sestra ispričala jer zna da je to ispravno. Ne želim da ih moja mama krivo uči jer ona ne prihvaća isprike. Bojim se za svoju braću i sestre. Za nekoliko dana odlazim u drugi grad zbog srednje škole i bojim se ostaviti ih same s njom. Već dugo razmišljam o tome kako ću se jednoga dana preseliti i neću razgovarati ni sa kim iz sadašnjeg života, ali uvijek sam zabrinuta zbog svoje braće i svojih sestara jer vidim da ih moja mama krivo uči, a ne mogu ništa napraviti. Mama je uvjerena da je uvijek u pravu. Probala sam više puta razgovarati s njom o tome kako se osjećam i sve ostalo, ali uvijek nekako sve iskrivi i počne govoriti kako sam ja kriva i što moram popraviti u vezi sa sobom. Grozno mi je to, imam osjećaj da me nitko ne shvaća ozbiljno jer uvijek kad spomenem da se ne osjećam dobro ili da se želim odmarati ili da nemam energije, imam osjećaj da svi misle da se pravim i da sam dramatična. Najbolja prijateljica mi se više ne čini najboljom, ne shvaća me ozbiljno i to mi stvarno urušava mentalno zdravlje. Rekla sam joj da mislim da imam neku vrstu depresije, a ona me nedavno ismijavala kad je vidjela da nisam baš od volje i onako sarkastično je rekla: ‘Koju vrstu depresije imaš danas?’ Skoro sam joj rekla da to nije u redu od nje, ali na kraju nisam jer smo bili na rođendanu moje sestre pa nisam htjela raditi dramu. Sad kad se iselim nadam se da ću se odmoriti od mame i od nje, ali me još uvijek strah jer odlazim u novi grad sama i tamo ne poznajem nikoga. Idem u srednju sama, u domu sam sama, i bojim se da neću naći nove prijatelje. Imala sam prilično problema s prijateljima i socijaliziranjem prošle dvije godine i strah me da se nitko neće htjeti družiti sa mnom. Znam da je to ‘normalno’ kad ideš u novu školu i sve to, ali imam samo dvije prijateljice i bilo bi mi drago da ih imam više. Ljudi iz prošle škole su me iznevjerili i uopće mi se ne sviđa kakvi su, ali opet sam htjela biti prijateljica s njima. Ne znam što bih. Želim dobiti dijagnozu za depresiju tako da me mama i najbolja prijateljica napokon shvate ozbiljno, ali bojim se da će to možda samo sve pogoršati. Mislim da bih bila mirnija kad bih dobila dijagnozu. Ne želim da mama zna da želim dijagnozu. Kad se preselim, sama ću ići kod nekoga da mi da dijagnozu, ali znam da to vjerojatno košta, a ja nemam prihode, osim kad mi mama da novac. Samo hoću da me shvate ozbiljno. Ne znam kako drukčije da im objasnim.
Odgovor
Draga…,
hvala ti na povjerenju koje si nam ukazala obrativši nam se svojim pismom. Iako si jako mlada, doživjela si neke teške događaje u životu i sasvim je razumljivo da se osjećaš kao što si opisala u pismu. Žao mi je što od majke i prijateljice ne dobivaš potrebnu podršku.
Gubitak oca jedan je od najtežih gubitaka koje dijete može doživjeti, pogotovo kad se dogodi naglo, kao u tvome slučaju. Kad se gubitak dogodi dok su djeca još mlada, teško im je samima obraditi taj gubitak, pogotovo ako se od njih traži da budu „jaki“ i ne pokazuju bol, tugu i strah. Ako ti nije bilo dopušteno izraziti tugu, potisnuta tuga može se javljati kroz depresiju, umor, anksioznost, napade panike. Sada kada budeš živjela odvojeno od mame i kada budeš imala podršku psihologa, dopusti si proći kroz proces tugovanja. Ljubav prema tati, sjećanja i žaljenje zbog gubitka neće nestati, ali će ti s vremenom biti lakše uz te emocije osjećati i sve ono lijepo što ti život donosi. Iako tata nije prisutan, on je zauvijek dio tebe i sigurna sam da bi bio ponosan na tvoje životne vrijednosti, tvoju ljubav i brigu prema braći i sestrama i tvoju spremnost na preseljenje i školovanje u drugom gradu. Vjerujem da je znao koliko ga voliš i da ne bi želio da te tuga za njim sprječava u življenju sretnog i ispunjenog života.
Neki ljudi ne znaju kako se nositi s teškim situacijama. Čini se da nakon gubitka tvog oca mama nije imala kapacitet da se nosi s emocijama, ni vlastitim, ni emocijama svoje djece, i velikom odgovornosti da se sada sama brine o podizanju djece. Moguće je da je osjećala strah da ako sebi i vama djeci dopusti tugovanje, da neće moći odraditi svakodnevne zadatke poput pripreme obroka, brige o kućanstvu, vašem školovanju i slično. Vjerojatno se bojala i da vas neće znati utješiti pa joj je bilo lakše ne dopustiti tugovanje sebi i vama. Međutim, to potiskivanje emocija dovelo je do nerazumijevanja i udaljavanja među vama u trenutku kada ti je jako trebala njezina podrška.
Tvoja briga o braći i sestrama, iako si i sama pod velikim teretom, govori koliko si jaka i suosjećajna. Tvoja zabrinutost je potpuno razumljiva, međutim važno je da znaš da ti nisi odgovorna za njihovo odrastanje. Ono što ti, kao sestra, možeš učiniti za njih, a kad budu malo stariji i oni za tebe, jest da jedni drugima budete emocionalna podrška. Iako više ne živiš s njima, možeš im pružiti podršku kroz pozive, poruke i razgovore kad im je potrebno. Da bi mogla pružiti podršku njima, najvažnije je da si ti dobro. Vrijeme je da sebe staviš na prvo mjesto. Vjerujem da s preseljenjem dobivaš priliku za to.
Polazak u srednju školu i preseljenje veliki su događaji i prekretnice u životu. Budući da se radi o promjenama koje donose nešto novo i nepoznato, normalno je da se jave osjećaji zabrinutosti i straha. Svaka promjena u životu donosi neku razinu stresa koja zahtijeva prilagođavanje. No, jednako tako, nadam se da će ti ove promjene otvoriti nove prilike. U srednjoj školi svim učenicima su svi novi i većina se isto osjeća izgubljeno i usamljeno. Ne moraš odmah pronaći najbolju prijateljicu, dovoljno je da s jednom ili nekoliko osoba možeš razgovarati o školi i nekim laganim temama dok se bolje ne upoznate. Daj si vremena da pronađeš nove ljude, ne mora ići brzo.
U novoj školi ili domu obrati se psihologu. Oni ti mogu biti podrška tijekom prilagodbe na nove uvjete života. Oni te također mogu uputiti gdje u gradu možeš dobiti besplatnu podršku psihologa. Na našim stranicama također su navedena mjesta na kojima je dostupna besplatna psihološka pomoć u gradu Rijeci.
Svojim dosadašnjim postupcima pokazala si da si izrazito jaka i brižna prema drugima. Sada je vrijeme da se posvetiš sebi jer je najvažnije da ti budeš dobro. Vjerujem u tebe i želim ti svu sreću u daljnjem odrastanju.
Srdačno,
Mia Host, psihologinja
