Pismo
S dvadesetogodišnjim sinom (koji je trenutačno na studiju u Zagrebu i dolazi kući vikendom) i kćeri od šesnaest godina moj partner i ja naizgled imamo izvrstan odnos, a opet oboje imaju psihičkih problema. Sin ima napadaje panike i osjećaj manje vrijednosti, kaže da sam ja najveći okidač (studira Fiziku i izvrstan je student), a kći ima OKP. Ona ima potrebu oprati ruke 20 do 30 puta na dan. Ide u drugi razred gimnazije i solidna je učenica. Ne druži se s vršnjacima, uglavnom je sama. Trudim se kako znam i mislim da sam im podrška, a opet očito negdje jako griješim. To me rastužuje. Želim im pomoći da budu sretni ljudi, ali mi ne ide.
Dogodio nam se život. Rastala sam se u vrijeme korone. Oboje roditelja mi je naglo oboljelo i u iduće tri godine preminulo. Novi partner je ušao u moj život. Trudila sam se, a i jesam vesele naravi, da to ne osjete moja djeca, ali puno sam vremena izbivala, što zbog posla, što zbog brige za roditelje.
Odgovor
Pozdrav!
Iz Vašeg pisma čitam puno brige i želje da budete dobra majka svojoj djeci, istodobno shvaćajući kako katkad dajemo sve od sebe, ali to svejedno ne bude dovoljno da sve bude u redu, da svi budu u redu.
Doživjeli ste zaista puno velikih životnih događaja i promjena u nekoliko godina, od rastave, bolesti i gubitka oba roditelja pa do odrastanja djece, adolescencije, odlaska sina na fakultet u drugi grad, upoznavanja novog partnera i građenja novog odnosa… Kako razumijem iz Vaših riječi, niste imali puno mogućnosti nositi se sa životom na način koji biste odabrali, događaji su se samo redali, trebalo je preživjeti u ulogama (bivše) supruge, kćeri, majke i nove partnerice.
Sve je to zahtijevalo veliku količinu prilagodbe i za Vas, ali i za Vašu djecu koja su to proživljavala na svoj način, uz još neke vlastite razvojno specifične procese koje svaka mlada osoba u tim godinama prolazi. Vaš sin očito ima svoje objašnjenje zašto mu se događaju napadiji panike, ne znam je li kći jednako otvorena i samorefleksivna na ono što joj se događa, a Vaša je perspektiva takva da ste zaista davali najbolje što ste znali i umjeli u danim okolnostima. Vi svakako niste u potpunosti odgovorni za sve poteškoće s kojima se nose Vaša djeca, no sagledavanje obiteljskih poteškoća iz perspektive vlastite odgovornosti, vlastitih kapaciteta i moći, može Vam pružati k rješenju i željenoj promjeni okrenutu perspektivu.
Katkad je, kao što ste očito i sami zaključili javivši nam se, potrebno potražiti pomoć ˝izvana˝, sugovornika koji će Vam pomoći da dođete do nekih novih uvida u to što se događa u Vašoj obitelji, na koji način na nju djelujete, koja bi bila željena promjena za svakoga člana i kako Vi možete pridonijeti da se to dogodi. Vaša odluka da porazgovarate sa stručnom osobom osim što može biti od velike pomoći za Vas, može pokrenuti niz željenih promjena i kod Vaše djece, počevši s informacijom da je u redu tražiti pomoć, da svi katkad zapnemo, a trudimo se i želimo dati sve od sebe, da je važno preuzeti odgovornost i inicijativu, da je u redu pogriješiti i pokušati ponovno ili drukčije, da razgovor pomaže…
Vjerujem da ćete na našim stranicama moći odabrati stručnjaka s kojim možete nastaviti ovaj započeti razgovor: https://svejeok.hr/psiholoska-pomoc-u-rijeci/
Sve najljepše želim Vama i Vašoj obitelji,
Ivona Maričić Kukuljan, psihologinja i psihoterapeutkinja