Pismo
Pozdrav.
Imam prilično kompleksan problem.
Situacija je sljedeća. Prošle su dvije godine otkako mi je majka preminula. Njezina bolest i smrt sami su po sebi bili tragični i traumatični, ali s tim se nekako nosim. Ima teških noći s puno suza, svakodnevnih situacija u kojima strašno nedostaje, ali to ovdje nije problem. To su normalne emocije i to me ne koči u životu. Moj je problem moja baka. Dakle majka moje mame. Žena s nekoliko psihijatrijskih dijagnoza, napadima panike koji traju više od trideset godina (cijeli moj život i gotovo cijeli život moje majke)… nikada ništa nije mogla sama, nigdje nije mogla ići sama, većinu stvari je s njom obavljala moja mama ili je obavljala umjesto nje. Mama je često morala kod nje i prespavati jer ova nije mogla biti sama itd. Smatram da je mama na taj način djelomično i pothranjivala njezino ludilo i tom se problemu nikada nije ozbiljno pristupilo jer joj ni antidepresivi ni tablete za smirenje ne rješavaju česte napade panike itd. I ja sam cijeli život bila izložena ludoj baki koja mami ne da mira i koja stalno zove, provjerava i kontrolira, i sada je tome izložena i moja kći. Otkad mame nema, od mene se očekuje da preuzmem brigu. Ali preuzeti brigu o ženi koja je fizički sposobna, ali psihički u rasulu jako je teško. I ono što me zapravo muči i brine jest to što joj puno zamjeram i što je ni najmanje ne trpim. Ne mogu razgovarati s njom, ne mogu je gledati i ne mogu pomoći jer mi se na određeni način gadi. U jednu ruku osjećam krivnju zbog toga, u drugu nisam u krivu jer znam koliko nisko mišljenje ima o meni i koliko me “pljuje” ostatku obitelji iako kći, suprug i ja vodimo sasvim normalan, miran i staložen život. Ne znam ni kako mi možete pomoći ni što mi točno možete napisati kako bih se osjećala bolje. Znam samo da mi nitko od obitelji nije ostao osim nje, a radije bih da mi nije ostala uopće. Mama je zadnjih pet godina života tražila izlaz iz toga začaranog kruga, naime, bila je izrazito pametna i visokoobrazovana žena i svjesna problema, ali nije nikada uspjela napraviti veći korak. Ja se bojim osude okoline u kojoj se dotična predstavlja kao žrtva i manipulira svima oko sebe. Bojim se da ću u očima svih ispasti bezosjećajna vještica… ono što mi treba jest potvrda da nisam ja ta koja je luda s obzirom na to da nemam nikakve empatije i osjećaja prema njoj. Ostali su mi samo prijezir i gnjev.
I molila bih za prijedlog ako igdje u Rijeci postoji mjesto gdje mogu besplatno otići na razgovor sa psihologom ili psihijatrom. Ovo sam sve napisala jako šturo i površno, bez previše informacija i čini mi se da sam dosta bitnih stvari izostavila, ali se svejedno nadam da ćete donekle razumjeti što sam mislila. Unaprijed hvala na odgovoru i srdačan pozdrav.
Odgovor
Draga čitateljice,
problem koji opisujete zaista je kompleksan i čitajući ga nisam nipošto dobila dojam da ste “bezosjećajna vještica”, već razumna i racionalna mlada žena koja želi sačuvati svoje zdravlje i energiju i održati kvalitetu svog obiteljskoga života. To svakako podržavam i mislim da je za Vas zdravo da u potpunosti ne preuzmete brigu o osobi sa psihičkom bolesti koja bi Vas mogla iscrpiti. Naravno, s obzirom na to da je riječ o članu obitelji, očekuje se da svoju baku na neki način zbrinete, ali sigurna sam da postoji drugi način osim ovoga na koji je to činila Vaša pokojna majka.
Mislim da bi bilo dobro da prije svega porazgovarate s obiteljskim liječnikom svoje bake i s njime se posavjetujete vezano uz njezino stanje, a potom i sa psihijatrom. Što se psihijatra tiče, savjetovala bih Vam da se obratite u KBC-u Rijeka i konzultirate s nekim od psihijatara koji ondje rade. Bilo bi poželjno, ako se baka ondje prati, da razgovarate sa psihijatrom koji nju osobno prati i koji je upućen u obiteljsku situaciju.
Nadam se da će Vam moje smjernice biti korisne i želim Vam sreću u nalaženju rješenja za situaciju koju opisujete. Ako budete imali potrebe za daljnjim smjernicama, možete se slobodno ponovno javiti ovim putem.
Iva Kirša, psihologinja
