Nisam optimističan

Pismo

Poštovani,

trenutačno prolazim kroz prilično mentalno turbulentno vrijeme.

Prije tri mjeseca djevojka je prekinula vezu sa mnom – bila je moja prva službena veza i iako je trajala samo pet mjeseci (+ osam mjeseci neslužbeno) jako sam se vezao za nju i teško mi je nositi se s prekidom. Povremeno je sanjam i uhvati me nelagoda i grč kada vidim njene slike ili „storyje“ na društvenim mrežama. Dobijem poriv javiti joj se, ali sam svjestan da to nije dobra ideja i ne bi ništa dobro proizašlo iz toga.

Uz to, ovo ljeto nisam imao priliku ići na godišnji i isplanirati dvotjedno putovanje jer smo zapeli radeći na važnom IT projektu za naše klijente. Iako planiram odmor za studeni, ne mogu a da ne zavidim svim mojim prijateljima i poznanicima koji sada mahom dijele svoje idealističke živote na društvenim mrežama. Dodatno me dotukla i slika bivše sa svojom grupom prijatelja kako uživaju na godišnjem, a u usporedbi s njima ja ne mogu nagovoriti svoje najbliže prijatelje da tako nešto organiziramo – pretežito zbog njihove financijske situacije ili zato što neki žive u drugom gradu/državi.

Osim toga, s obzirom na to da sam solo i živim s roditeljima, aktivno sam počeo gledati nekretnine kako bih se mogao konačno osamostaliti i ne ovisiti ni o kome, ali problem je što je tržište nekretnina katastrofno u usporedbi s prosječnim primanjima, a cijene su nikad više. I mogućnosti kupnje su osrednje ili nikakve, kvaliteta starogradnja je katastrofalna, ali je i općepoznato da se na novogradnjama štedi. Zbog svega toga sam ogorčen i pesimistički gledam na cijelu situaciju.

Prije skoro dva mjeseca krenuo sam na psihoterapiju. Ove srijede će mi biti sedma sesija, ali ne osjećam da ti razgovori pridonose bilo kakvu poboljšanju. Glavni razlog zbog kojega sam krenuo na terapije jest da naučim kontrolirati svoju nervozu i prestanem biti neodlučan te da se naučim nositi s prekidom i ostalim stvarima koje mi „overwhelmaju“ misli. Aktivno se trudim nešto promijeniti, počeo sam odnedavno i trčati i namjeravam krenuti u teretanu. Želim se odseliti od svojih jer smatram da je to korak naprijed ka tome da postanem bolja osoba koja se može brinuti o sebi.

Imam, međutim, osjećaj kao da razgovori na terapiji ne pridonose mojoj želji da postanem odlučan. Svjestan sam svojih mana, da sam perfekcionist, pesimist i da me strah neuspjeha, ali htio bi znati kako se nositi s time. Otvoreno sam rekao terapeutkinji da ne vidim svrhu ovih naših razgovora i iako me nagovorila da uzmem dodatne termine (6 – 10 sesija), i dalje tražim  nekoga tko bi me bolje razumio. Objasnio sam joj da mi treba usmjerenje ili savjet, ne nužno da mi kaže točno što bih morao raditi, već kako pristupiti nečemu. Frustrirajuće je kada podijelim djeliće razgovora s terapija sa svojim prijateljima ili roditeljima, a oni mi uzvrate: “To sam ti ja mogao reći besplatno, zašto nju plaćaš?” Obeshrabruje me, ujedno ne vidim smisao tih terapija jer sam svjestan svojih problema, ali ne želim više ništa dijeliti ni s kime jer ne deobijem suosjećanje, više se osjećam kao se sprdaju sa mnom, iako znam da im to nije namjera.

Neodlučan sam jer se bojim pogriješiti i onda krenem u spiralu misli kojima se samo demotiviram za bilo kakvom promjenom. Zato se želim osamostaliti jer se ne bih morao raspravljati i svađati s roditeljima, ne bih morao biti nervozan zbog posla i života blizu njih, ali ne mogu skupiti snage da doradim životopis i počnem se prijavljivati za bolje poslove, ne mogu se natjerati učiti nešto novo u svojoj struci kako bi bio zanimljiviji na tržištu rada. “Bježim” od svega jer mislim da je to najbolje za mene i jedini način da riješim sve ovo što me zabrinjava.

Nisam optimističan i samo tražim savjet, ako ne od Vas, onda barem preporuku stručne osoba koja je specijalizirana za ovakve vrste klijenata.

Lijep pozdrav

Odgovor

Čini se kao da igrate partiju šaha protiv samoga sebe. S jedne strane iznosite sve argumente koji pridonose potvrdi Vaše teorije da ništa nema smisla i da je bolje ostati „siguran“, ali nezadovoljan u svemiru i ne poduzimati akcije za koje znate da bi pridonijele rješavanju Vaših egzistencijalnih i filozofskih pitanja. A s druge  strane opisujete potrebu za promjenom  i želju da postanete odlučna osoba koja zna što i kako želi u životu.

Pretpostavljam da Vam svjesnost ove trenutačno kontradiktorne pozicije ne pomaže u pronalaženju jedinstvenog i djelotvornog načina suočavanja sa svakodnevnim izazovima, tako da Vas strah da negdje ne pogriješite ostavlja na mjestu na kojemu se ništa ne mijenja. Da biste izašli iz toga zatvorenog kruga razmišljanja, možete promisliti o scenarijima budućnosti tako da zamislite kako se želite osjećati i izgledati u nekom trenutku svoga života. Ako zamislite da se nalazite na nekom raskrižju na kojem nema putokaza, a trebate odlučiti hoćete li ići lijevo ili desno, moguće je da zbog neodlučnosti ostanete vječno na tome mjestu. Ili možete krenuti jednim smjerom i, ako ne bude onako kako želite, možete se vratiti nazad i krenuti suprotnim smjerom i vidjeti što će se dogoditi. U međuvremenu ćete se sigurno na neki način promijeniti  jer nas iskustva koja doživljavamo, i pozitivna i negativna i neutralna, oblikuju kao osobe. Kriza koju smo „preživjeli“ pomaže nam u suočavanju s budućim nepovoljnim situacijama.

Odlučili ste se zauzeti za sebe i krenuli ste na psihoterapijske razgovore koji su, međutim, samo potvrdili Vašu hipotezu da razgovori nemaju smisla, ali primjećujem da u tom procesu postajete sve odlučniji u tome da završite terapiju, što je ipak neki oblik odlučnosti i zauzimanja za sebe. Pretpostavljam da ste negdje čitali o konceptu „proročanstva koje samo sebe ispunjava“, odnosno kada imamo određena vjerovanja, npr. da će se nešto loše dogoditi ili da nas ljudi ne prihvaćaju i slično, onda se svjesno i nesvjesno ponašamo u skladu s vlastitim idejama i češće nam se događaju situacije koje smo kao znali unaprijed. Taj se fenomen događa u oba smjera, tako da možete promisliti o promjeni definiranja samoga sebe od pesimista i perfekcionista u barem djelomičnog optimista i osobe koja si dopušta pogrešku. Kada napravimo pogrešku, tada najbolje naučimo o tome kako se sljedeći put trebamo ponašati, i mislim da trebamo biti zahvalni na tome što imamo priliku uvidjeti kako može biti drukčije.

Anamaria Blažić, psihologinja

Podijeli s prijateljima

Slučaj je hitan i ne možeš čekati odgovor?

Ako je slučaj iznimno hitan i ne možeš čekati na naš odgovor, a ti ili netko u tvojoj blizini nalazite se u neposrednoj opasnosti, odmah nazovi 112 ili drugu hitnu službu.

Za pomoć u svim hitnijim slučajevima možeš koristiti i besplatnu mobilnu aplikaciju Heroes Nearby koja spaja ljude koji trebaju pomoć sa zajednicom lokalnih Heroja – prijateljima, članovima obitelji, službama, a po želji i s profesionalcima te dobrim ljudima u tvojoj neposrednoj blizini.

Skip to content