Pismo
Hej. Pronašla sam ovo putem srednja hr i vidjela da su recenzije jako dobre pa se i ja želim okušati u ovome. Nisam dobro. Dok ovo pišem drhti mi glas i steže mi se srce. Nemam se kome izjadati. Onaj sam tip osobe koji drugima želi samo najbolje i ne želi da se brinu o mojim problemima. Unazad godinu dana mislim da se moje mentalno stanje jako pogoršalo. Krenulo je s velikim napadajima panike, poremećaja s hranom, stresom, a sad i ovo. Tuga. Ja ju nazivam tugom i nadam se da je samo to. Vrhunac je bio u sedmom mjesecu ove godine kada se ovo krenulo događati konstantno. Ovaj osjećaj napada me uglavnom u kasnim satima kada sam potpuno sama, no zna se dogoditi u pola bijela dana kada sam okružena ljudima. Osjećam se prazno, kao da sam sama u mrklome mraku. Želim vrištati od te emocionalne boli, ali kao da vrištim pod vodom i nitko me ne čuje. Misli mi nestanu i nastane praznina u mojoj glavi, katkad popraćena suzama. Nisam sigurna kako najbolje to opisati, ali najbolja riječ je upravo prazno. Ne znam koji je pokretač ovome. U mom životu dogodilo se puno sitnica koje su uzburkale moje metalno zdravlje, kao što su npr. izdaja prijatelja ili njihov gubitak, mama koja dolazi shrvana s posla, školski sustav, smrt najbližih, no ništa od toga ne mogu opisati kao glavni pokretač. Za sebe bih rekla da sam jako komunikativna i društvena osoba, volim nove stvari, nove izazove, nova iskustva tako da s time nemam problema. Okružena sam dobrim i pozitivnim ljudima i imam se na koga osloniti. Ne razumijem zašto se osjećam ovako loše i zašto se ne mogu izvući iz ove crne rupe. Teško mi je jer mi je dosta pretvaranja da sam dobro pred drugima, gubim snagu i dosta mi je ovog osjećaja jer postaje krajnje iscrpljujući i ne znam koliko to još mogu podnijeti. Ako čitaš ovo, unaprijed hvala na odgovoru.
Odgovor
Način na koji verbaliziraš kako se osjećaš dočarava težinu koju osjećaš. Vidim da si na rubu snaga i da ne vidiš izlaz iz situacije u kojoj se nalaziš. Nabrojala si brojne stresne događaje koji su zasigurno ostavili traga. U turbulentnom razdoblju života kroz koji sada prolaziš emocije doživljavamo intenzivnije nego prije. U tvojoj dobi mladi se često susreću s izazovima koje život postavlja pred njih i kapaciteti za suočavanje neizbježno slabe, a osjećaji frustracije, nezadovoljstva, tjeskobe i tuge polako prevladavaju.
Kroz ove sam te redove doživjela kao osobu koja prepoznaje svoje emocije i ponašanja koja ih slijede. Takvi ljudi bolje prepoznaju svoje, ali i tuđe potrebe. I sama si rekla da si okružena dobrim i pozitivnim ljudima, a vjerujem da si i ti često bila oslonac drugima. Možeš li nekome od njih pružiti ruku da ti pomogne izaći iz “crne rupe” u koju si upala?
Kako ti izgleda dan? Imaš li volje i snage raditi aktivnosti koje su te prije veselile? Pomaže li li išta u ovim teškim trenucima koje si opisala?
Možda je ovo trenutak kada bi se mogla obratiti stručnoj osobi za pomoć. To može biti školski psiholog ili tvoj liječnik koji te može uputiti u dostupne oblike stručne pomoći za mlade.
Tamara Milovanović, dipl. psihologinja
