Nikome ne vjerujem

Pismo

Ćao, zovem se X, imam dvadeset godina i trebam nekoga kome mogu ispričati nešto, a da nije u mojoj blizini i da će mi pomoći jer mislim da imam problem.

Zbog priče htio bih naglasiti nešto. Odrastao sam s majkom i sestrom. Oca sam izgubio u devetoj godini i tek sada primjećujem da je to imalo velik utjecaj na moju sadašnjost/budućnost. Odrastao sam slušajući „probleme“ i slične stvari, uglavnom da su u devedeset posto slučajeva muškarci krivi, i naučen sam da poštujem ženski spol, budem džentlmen i brinem se o bilo kojoj ženskoj osobi na ulici, a pogotovo onima koje su u blizini.

Ekstremno sam povučena osoba, nikome ne vjerujem i ne razgovaram ni s kim ni o deset posto svojih „privatnih“ problema, toliko da čak ni sestri i mami nikada nisam rekao da imam neki problem, uvijek sam to nekako rješavao sam sa sobom u tami. Baš zbog toga sam prema svima, nekako izgleda logično, bio dobar. Da biste razumjeli, uvijek sam bio, u prvih dvadeset godina života, osoba koja sluša tuđe probleme i pomaže drugima i oko sitnica i oko jako bitnih i velikih problema, ali nikada nikom nisam govorio o sebi (što me sada, prije mjesec dana, baš koštalo).

Sada glavni dio. Nikada nisam jurio za curama, prošlo sam ljeto prvi put pokušao nešto ozbiljnije, ali nije ispalo dobro. Cura se zavitlavala (zafrkavala) sa mnom jer sam bio zbog svega prije rečenog jako dobar i pažljiv prema njoj. To je bio moj prvi kontakt s nekom ženskom osobom i od te sam „veze“ naučio dosta toga. Da ne dužim – od 1. srpnja 2022. prestao sam poštovati sve žene na svijetu, imao sam poštovanja jedino prema mami i sestri. Ostale ženske osobe su mi se gadile. Čak i kada bih slučajno upoznao nekoga u kafiću, mislio sam, i prije nego što sam čuo ime te ženske osobe, sve najgore. Ukratko, da su sve žene iste, da žele pažnju i tako dalje, i da će te odbaciti čim im to dosadi. I od toga sam se dana,  1. srpnja, pa sve do 28. siječnja 2023. maksimalno distancirao od žena oko sebe. Uvijek kada razgovaram s nekim novim ili osjetim da će mi se možda svidjeti neka cura, samo u glavi vratim sjećanje kako me ljeti izigrala ta prva cura i mozgu dajem signal da mi se ne smije svidjeti niti jedna žena jer su sve iste.

Dana 28. siječnja dobivam poziv od najboljeg prijatelja da dođem na druženje koje priređuje kod kuće (ima veliku kuću), a na kojem će biti još tri cure. Pristajem i idem se malo zezati, ne misleći uopće o curama. Pitam ga kada da dođem, a on mi odgovara da ima jedna cura od te tri, „ tebi će se sto posto svidjeti, znam tvoj ukus, slušaj me samo“. Odgovaram mu: „Znaš što mislim o curama, ne zanima me nijedna, nikako, eto, vidjet ćeš da je neću ni pogledati.“ Stižem te noći, svi su u kući, i kaže meni drug na vratima: „Tu ti je ova, sad se fino upoznaj, vi ste idealni jedno za drugo.“ (Samo da kažem da je on već bio nekoliko puta s njima trima vani i da zna tko su i što su. Uglavnom, cura o kojoj mi je govorio zove se Y. Problem je što je ona šest mjeseci u vezi s nekim momkom, a moj prijatelj uporno govori o njoj iako to zna.) Ulazim u sobu, pozdravljam se sa svima i sve je ok, svi razgovaramo sa svima, ali se meni nikako ta Y kao osoba ne sviđa, dere se i želi privući više pažnje. Ignoriram je i u jednom trenutku zazvoni joj telefon, momak je zove. Ona izađe kako bi na miru razgovarala i vrati se plačući (ne puno, ali vidi se da plače). Moj prijatelj kaže naglas: „Eto, vidiš kakva momka  ima cura, samo se svađaju, viču, plače stalno zbog njega“ (on i te tri cure stalno su o tome govorili, čitavu noć, ukrug). Ostatak noći ništa se bitno nije događalo i došlo je vrijeme spavanja. Dogodilo se da Y i ja spavamo u sobi u kojoj smo bili svi zajedno, samo su sada ostali otišli u druge sobe. I tu kreće naša priča, upoznavanje i tako dalje. Malo-pomalo, i razgovaramo sve duže i sve bolje, dođemo do 105 tema, između ostalog i o njoj i momku. Neću duljiti, uglavnom ona je već tada željela prekinuti s njim. Nas smo dvoje neprekidno razgovarali od 2:00 do 7:30 i nije standardno lažna rečenica, ali stvarno nikada u životu nisam upoznao, a i neću, osobu koja mi više odgovara, s kojom se toliko poklapam, i energija i razgovor i mišljenje. Mi smo o pedeset tema isto mislili kao da se poznajemo u dušu. Ja koji sam rekao da nikom ne vjerujem, tada sam znao da želim ovu curu, želim je u životu jer je rijetka i baš je imala „wau“ efekt na mene. Prvi sam put bio sretan dok sam razgovarao s nekim. Sve je bilo ok, zaspali smo i nismo se odmah čuli, ostalo je na tome. Nakon dva-tri dana odgovorila mi je na Instagram story. I počeli smo opet razgovarati (ono što je jako bitno, od negdje 2. veljače. do 15. ožujka dopisivali smo se svaki dan, čitav dan, bukvalno se nije dogodilo da netko od nas uzme telefon a da ne odgovori, čitav smo dan pisali o svemu. Jedna od one tri prijateljice njezina je najbolja prijateljica koja je u međuvremenu započela vezu s mojim najboljim prijateljem. Da ne duljim, Y je prekinula s momkom jer je skontala da ga vara i moj najbolji prijatelj je skupa sa svojom curom počeo nametati stav da ja i Y moramo biti zajedno, da se stalno dopisujemo i slično. Y i ja smo se čuli svaki dan, pisali si svaki dan i izlazili ako ne svaki, onda svaki drugi dan. Idem u teretanu i prolazim pokraj njezine ulice pa mi ona kaže “dođi, da se vidimo“ ili je obratno. Izašli smo jednom u grad, želio sam doznati imam li šanse kod nje. Rekla mi je da nije posve raščistila u glavi s bivšim momkom, i ja sam u svojoj glavi sredio da ćemo biti prijatelji jer je ne bih volio izgubiti ako pitam za nešto više. Volim je kao osobu i želim je pored sebe (u razdoblju otkad je raskinula do izlaska u grad htio sam da budemo u vezi, poslije toga ne). Nastavili smo se viđati svaki dan, dopisivati se i slično, planirali smo i otići u drugi grad u državi vlakom, pa čak i u njezin drugi stan gledati filmove i razgovarati čitavu noć, samo nas dvoje. Meni, koji se ne vežem ni za koga i nikome ne vjerujem, ona je bila jedina svijetla točka u životu. Ta, postoje ljudi koji te čine sretnim kao ona mene. Vrijeme provedeno s njom činilo me sretnim ili sama njezina poruka. Baš sam se brinuo za nju jer je u ta dva mjeseca imala velikih zdravstvenih problema, išla je često liječnicima u blizini moje teretane, pa sam je pratio da ne bude sama, kupovao joj slatkiše u onim ženskim danima da u tom razdoblju ima nešto pozitivno u životu. Dva smo puta bili na derneku u kafiću pored moje kuće sa živom glazbom, oba smo puta plesali i šalili se; prvi put posebno, na drugom derneku izašli smo jednom van, plakala mi je na ramenu jer ju je mama iživcirala. Puno se toga dogodilo u ta dva mjeseca i ja sam se nenormalno vezao za nju, toliko da bih podnio i da mi ne bude cura, iako bih više to volio nego da mi je samo prijateljica, ali bolje i prijateljica nego da je izgubim. Puno stvari, izlazaka, mojih lijepih postupaka sam preskočio, da ne dužim. Ne bih htio da zvuči ružno, ali ja sam njoj dao sve, baš sam se trudio, i uspio sam, da joj bude prelijepo sa mnom i sve, ali ona meni nikad nije dala ništa više od komunikacije. Što me u tom trenutku i nije zanimalo. Dogodilo se jednom da sam umislio da se moj „prijatelj“ počeo dopisivati s njom i onda mi se počela u glavi javljati slika Y i njega kako se dopisuju i smiju mi se. Jako ružno zvuči, ali mislim da ste skontali, problem je što kada mi se to dogodi nije mi dobro, zacrni mi se pred očima i moram sjesti na pod. Ponavljalo mi se to pet-šest puta na dan, čak i na ispitu, ne mogu se koncentrirati na ispit jer mislim o tome, a ne želim misliti… Uglavnom, pogriješio sam, to se nije dogodilo, ali sam se uplašio zbog sebe. Dana 12. ožujka primijetio sam da se Y čudno ponaša, nekako ne razgovara kao prije, kao da krije nešto. I kaže mi najbolji prijatelj da je njezin bivši došao k njoj kući i nešto su razgovarali. Mi smo se trebali naći vani tu noć, a ja sam se otpočetka bojao da ćemo se udaljiti zbog neke druge osobe. Te noći na kavi pitao sam je otvoreno što će biti s nama ako se nešto dogodi, ako dođe netko novi. Rekla je da će se sve smanjiti, da nećemo više moći izlaziti sami kao prije, možda jednom tjedno kad kao grupa od pet osoba odemo na kavu. Ne znam što sam na to rekao, ali nije mi bilo dobro. Za tri dana, 15. ožujka, zove Y mene van na kavu i na kavi mi govori da se pomirila s bivšim momkom, i ponavlja sve ono što mi je prije dvije noći rekla. Ja šutim, ne znam što da kažem. Neću dužiti ovo, jer nemam što reći. Zahvaljivala mi je što sam bio uz nju, u njezinu dosad najgorem razdoblju u životu, nada se da će između nas biti sve ok. Od tada do danas… Iskreno, ne znam kako sam preživio tu noć, teško je objasniti to što sam osjećao prema njoj, tu energiju i sve… i imao sam osjećaj da me ponovo netko iskoristio dok se ne sredi i da će me i ona sada tek tako odbaciti kao kretena jer se vratila bivšem momku. Ne znam, plakao sam, ludio sam, nisam bio dobro, nisam htio da bude kraj, ne želim to ni sada, ali ne znam više ništa… Konačno sam pomislio da sam pogriješio, da ima svjetla na kraju tunela i da je to ona. Bar da imam prijatelja koji bi me činio sretnim kao što je to ona radila. Nikada nisam imao tako neprekidno lijepe dane kao kada smo se viđali i dopisivali se. I sada je sanjam svaku drugu noć, volim je i boli me nenormalno to što se sve završilo. Problem je što nikom nisam nikad to rekao jer ne želim, ali njoj sam rekao da se u životu najviše bojim lažnih prijatelja jer sam ih imao kao mlađi, i ona mi je puno puta rekla da nije takva i da će biti tu uvijek i zauvijek. A na kraju je ispalo baš tako, da je i ona lažna, da je bila tu samo dok joj je trebalo, a kad se sredila pokupila je stvari i odselila i priču i izlaske i sve kod drugoga. To je problem koji ona ne shvaća, od toga dana do danas mi se nije javila, a ja sam joj se htio javiti i reći sve ovo, ali ne vrijedi jer se nikad nije javila. Da joj je stalo da budemo bar nekad zajedno, da se čujemo… ali samo je nestala. Iskreno, teško mi je, nikom nisam vjerovao, a tek sada više nikom nikad neću vjerovati. Ne znam ni kako da se ponašam prema njoj jer živimo blizu i možemo se sresti na ulici. Neću joj pisati, ali u dubini duše dio mene umire. Dao bih sve na svijetu da mogu vratiti vrijeme i proživjeti sve isto jer sam uživao u svakoj minuti s njom… i da to samo tako nestane preko noći. Njezina mi je prijateljica rekla da joj se ne javljam jer da je htjela, do sada bi se već sama javila. Ne znam ni kako mi vi možete pomoći, ali, eto, ipak se nadam nečemu.

Odgovor

Dragi X, hvala ti što si nam se obratio i odlučio mi dati priliku da ti pomognem. Nekoliko puta si napisao kako ti nije lako otvoriti se drugima, pa čak ni onim najbližima, stoga mi tvoje povjerenje puno znači.

Žao mi je čuti što ti se dogodilo. Dok sam čitala tvoje pismo mogla sam osjetiti koliko ljubavi i brige osjećaš prema toj djevojci. Napisao si kako nikada nisi imao takav odnos u kojem osjećaš obostrano razumijevanje i da dijelite toliko zajedničkog mišljenja. Takvi su odnosi rijetkost i kada ih izgubimo zaista možemo osjetiti bol (pa čak i fizičku). Gubitak tako nečega dragocjenog i toliko ugodnog u nama često izaziva osjećaje tuge, ljutnje, zbunjenosti, ali i straha. Do takvih emocija dolazi jer se upravo gubitkom odnosa u kojem smo se osjećali ugodno u našem mozgu događaju slični procesi kao kod ovisnika koji se nalazi u razdoblju apstinencije od nekih psihoaktivnih supstanci (primjerice kokaina i nikotina)! O tome pišu razni pisci i pjesnici, a znanstvena istraživanja samo dodatno potvrđuju kako izgubiti nekoga toliko vrijednog i bliskog u nama može izazvati cijeli niz neugodnih emocija. Prema onome kako si opisao, mogu zaključiti kako si istodobno izgubio i prijateljicu kojoj si vjerovao i simpatiju (za koju si potajno priželjkivao da ti postane djevojkom?).

Ono što zasigurno može pomoći tijekom žalovanja za izgubljenim odnosom je svakako (između ostalog) vrijeme. Teško je zaključiti koliko vremena će ti biti potrebno da preboliš ovaj gubitak, ali dobro je za znati da fraza „Vrijeme liječi sve rane“ nije tek pusti klišej. Upravo ovo vrijeme u kojem se oporavljaš možeš iskoristiti da primijetiš koje su druge osobe na koje se možeš osloniti i ima li trenutačno drugih stvari i događaja u tvom životu zbog kojih se osjećaš ugodno i u kojima uživaš. Vrijeme će svakako ublažiti intenzitet ovih neugodnih emocija koje trenutačno osjećaš i s vremenom ćeš sigurno ovu cijelu situaciju drukčije sagledavati. Jesi li do sada razmišljao koji bi mogao biti smisao odnosa (koji si imao)? Možda ti je taj odnos trebao kako bi uvidio da ipak postoje ženske osobe kojima možeš vjerovati i s kojima se možeš osjećati ugodno? Možda ti općenito nedostaje više takvih osoba u životu?

Voljela bih podijeliti s tobom što bi još mogao učiniti za sebe kako bi si olakšao ovo vrijeme žalovanja. Čini mi se da je jako važno da za sebe osmisliš različite aktivnosti u kojima se osjećaš ugodno i da svaki tjedan učiniš barem jednu aktivnost za sebe. Bilo kakva aktivnost, koliko god bila „velika“ ili „mala“, neka se nađe na tvom popisu. Činiti ugodnu aktivnost za sebe može pojačati ugodne emocije, a ublažiti one neugodne.

Osim aktivnosti, bilo bi izvrsno da pronađeš još jednu osobu kojoj bi se mogao povjeriti i s njom/njim podijeliti svoje osjećaje i misli. To može biti netko iz tvoje blizine ili netko s kim dijeliš slične interese. Važno je da se s tom osobom osjećaš sigurno i da želiš podijeliti svoja razmišljanja. Imati podršku u trenucima kada žaluješ za gubitkom odnosa može ti uvelike pomoći ublažiti bol koju trenutačno osjećaš.

Htjela bih se još posebice osvrnuti na neke dijelove tvog pisma, koji su mi posebno zaokupili pažnju. Primijetila sam kako sebe opisuješ kao povučenog i nekog tko je vrlo kritičan prema drugima. Teže se povjeravaš i češće se nalaziš u ulozi onoga koji sluša o tuđim problemima, ali rijetko iznosi svoje. U jednom dijelu opisao si kako se dogodilo da si umislio jednu situaciju kada si razmišljao da se tvoja prijateljica/simpatija dopisuje s tvojim prijateljem i kako te ismijavaju. To me navelo na zaključak da možda imaš bazično vjerovanje o drugima da će te povrijediti ili da će te kroz neko vrijeme iznevjeriti. Često se zaštitiš tako da se povučeš od drugih kako te drugi ne bi na neki način iskoristili ili povrijedili. Brže ćeš odustati od odnosa ako opaziš znak da te osoba možda može uvrijediti. Takvo se vjerovanje gradi tijekom djetinjstva i nastavlja u mladoj odrasloj dobi. Spomenuo si kako si bio odgajan u okruženju u kojem se „hranio“ stav da su drugi opasni (posebice muškarci). Drugima u svojoj obitelji ne možeš vjerovati, što me navodi na zaključak da su nekad iznevjerili tvoje povjerenje, iskoristili tvoje slabosti u svoju korist, lagali ti, davali obećanja koja nisu imali namjeru ispuniti i/ili manipulirali tobom. Sva ta ponašanja mogu označavati da netko tebi blizak često nije poštovao tvoje osobne granice i to u trenucima kada si se osjećao najviše ranjivim (tijekom djetinjstva). Važno je istaknuti da ti ni na koji način nisi mogao biti uzrokom ako se netko tako ili slično ponašao u tvojim ranim godinama. Kada smo djeca i kada odrastamo, na neki smo način ovisni o onima koji nas odgajaju te njihova uvjerenja u nekom trenutku postaju prva vjerovanja s kojima se susrećemo. Srećom, u godinama u kojima se ti nalaziš, u ključnim razvojnim godinama, često preispitujemo vjerovanja starijih i bližnjih pa na taj način pokušavamo graditi svoj identitet i stvarati vjerovanja koja bi se uklopila u naše osobno iskustvo. Možda se nećeš odmah složiti s mojim tekstom, no voljela bih da mi pokušaš dati još koju šansu i još jednom pročitaš ovaj odlomak. Nadam se da ću ti otvoriti barem jedan „prozorčić“ i potaknuti te na razmišljanje: Postoji li barem jedna osoba kojoj ipak možeš vjerovati? Što za tebe znači „vjerovati drugome“? Kada si doživio da nekome ne možeš vjerovati i kako si se tada osjećao? Osjećaš li se sigurno i zadovoljno ako nemaš osobe sa strane kojima možeš vjerovati? Želiš li promijeniti svoje razmišljanje da su drugi nepovjerljivi i (možda) za tebe opasni?

Iskreno ti želim da s vremenom pokušaš stvarati što više odnosa u kojima se osjećaš ugodnije i pokušaš provjeriti jesu li baš svi ljudi oko tebe nevrijedni tvog povjerenja. Odnosi su zaista komplicirani i grade se dugo, no s druge strane odnosi s drugima mogu biti najvrjedniji dijelovi našeg života ako im to dopustimo i ako ih spretno izgradimo. Svatko od nas dolazi sa svojim „ruksakom na leđima“ u kojem čuva razne tajne i poneka bolna iskustva, a divno je kada nađemo barem još jednu osobu koja će prihvatiti naš „ruksak“ i htjeti s nama nastaviti put  kojim smo krenuli, a da nam ne stvara prepreke.

Imaš puno divnih kvaliteta koje sam mogla uočiti čitajući tvoje pismo. Opazila sam da si vrlo samosvjestan, želiš se brinuti o drugima (ali želiš i da se drugi brinu o tebi) i vrlo pažljivo povezuješ događaje iz svoje okoline s osobnim emocijama. To su vrijedne vrline koje ćeš, iskreno se nadam, znati iskoristiti u budućnosti.

Želim ti svu sreću na tvome daljnjem putu!

Gracia Dekanić Arbanas, psihologinja

Podijeli s prijateljima

Slučaj je hitan i ne možeš čekati odgovor?

Ako je slučaj iznimno hitan i ne možeš čekati na naš odgovor, a ti ili netko u tvojoj blizini nalazite se u neposrednoj opasnosti, odmah nazovi 112 ili drugu hitnu službu.

Za pomoć u svim hitnijim slučajevima možeš koristiti i besplatnu mobilnu aplikaciju Heroes Nearby koja spaja ljude koji trebaju pomoć sa zajednicom lokalnih Heroja – prijateljima, članovima obitelji, službama, a po želji i s profesionalcima te dobrim ljudima u tvojoj neposrednoj blizini.

Skip to content