Pismo
Pozdrav,
prije svega, ispričavam se na poduljem tekstu. Što se tiče e-mail adrese, nije mi cilj biti anoniman pa mi ne igra nikakvu ulogu je li moja prava ili nije.
Dakle… što se tiče zabave, društva i neke vrste mentalnog i emocionalnog rasta, imao sam dobru godinu. Godina je bila ispunjena i gotovo do konca postao sam uistinu sretan i poprilično zadovoljan. Dugo vremena prije toga borio sam se sa sobom i životnim okolnostima nakon teškog i mukotronog prekida s osobom koja me na razno razne načine, riječju, uništila. Po prirodi sam netko tko se ne otvara tek tako, s jedne sam strane jednostavan i riješit-ćemo- što-god-da-jest čovjek, a s druge jako držim do lojalnosti, intime, povjerenja… Uglavnom, otprilike kada sam stigao do točke gdje sam naučio biti sam, stupam u redovit kontakt s djevojkom koju poznajem otprije i povremeno smo se čuli. Ta djevojka živi u inozemstvu, tako da od starta nisam inicirao, niti htio ništa. Međutim, kroz silno dopisivanje, razgovore, višesatna telefoniranja itd. otvaram se. Ne svojom voljom i namjerom, već zato što se ta djevojka postavila prema meni ozbiljno. Razgovori o svemu (doslovno), dijeljenje intime… sve inicirano s njezine strane. U svim pogledima je ona ta koja je inicirala nešto više od našeg odnosa. U trenutku kada dolazi nenadano teška situacija u kojoj, između ostalog, ovdje ostajem bez sigurnog posla, čak je krenula putem realiziranja opcije da dođem kod nje i zaposlim se, s ponudom da imam gdje biti. Još prije toga joj s najboljom namjerom (i osobnom željom da se odmorim od svakodnevice i stresa) obećajem provesti blagdane kod nje s obzirom na to da ne može doći ovamo. Bila je oduševljena, osigurala mi je sve, da ne duljim – iz trenutka u trenutak smo se zbližavali sve više. Signali su bili i više nego jasni, premda… zanemarivao sam činjenicu da se radi o osobi impulzivne naravi, s teškom anksioznošću i lošim navikama. Unatoč tome, odlučio sam joj dati svoje povjerenje jer sam razumna i strpljiva osoba, bez zlih i skrivenih namjera i izravan u komunikaciji. Sve je bilo gotovo savršeno, dolazim k njoj pred Božić, sve je u redu… sve što djevojka nastavlja inicirati jasno daje do znanja da misli ozbiljno sa mnom. Međutim, nakon otprilike pet dana, takoreći preko noći, ona se distancira. Bez jasnog razloga ili povoda, i to svega dan-dva nakon puno razgovora u kojima se pronalazimo i daje mi do znanja da joj se sviđa način na koji razgovaramo, funkcioniramo… uz to, i prije samog dolaska me tretirala kao nekoga s kime misli ozbiljno isto, uz more pažnje, brige i ostalog. Uglavnom, ta distanca… shvaćam da nešto nije u redu, nakon cijelog dana iniciram razgovor i dajem do znanja kako se osjećam. U trenutku kada sam dao do znanja da mislim ozbiljno – prekid svega. Izbjegavanje objašnjenja, osim šturih isprika tipa nespremnosti, da joj je sve ovo prebrzo (ona je ta koja je požurila stvar u startu, ja sam tek smatrao da su stvari kako trebaju biti i pratio situaciju) i govorenja da me gleda kao prijatelja (spavali smo zajedno). Pokušavam razgovarati, riješiti situaciju, smiriti sve… ništa. Doveden u neugodnu situaciju i u šoku, odlazim kući jer se osjećam nepoželjno. Nakon toga svaki moj pokušaj da doprem do nje, pokažem razumijevanje, suočim ju s činjenicama, bilo kakav pokušaj komunikacije rezultira ignoriranjem. Štoviše, ni na jednu objektivnu, iskrenu i realnu činjenicu nijednog odgovora. Ni na jedno pitanje… ni na išto. Kao da nikada nisam postojao i kao da se ništa nije dogodilo.
S vremenom, razmišljanjem i analizom situacije i osobe, njezinih priča u kojima nedostaje samokritičnosti, krivnje ili empatije prema drugima, shvaćam da se uza sve probleme koje ima (trauma, ADHD, anksioznost, sve na papiru) radi o osobi s jako lošom prosudbom koja je, uz to, sklona laganju (puno rupa u pričama koje sam ignorirao i još sličnih stvari). Razumijem da je u cijeloj situaciji moj propust podilaženje tome što sam se nakon dugo vremena osjećao poželjno i pritom zanemario sve crvene zastavice… razumijem i da se radi o nekome tko očigledno ima velikih problema u suočavanju s realnošću. Međutim, ne razumijem zašto se uza svu objektivnost i činjenice svijeta koje bi mi trebale služiti da shvatim situaciju i ne patim zbog toga osjećam kako se osjećam. Nisam ni siguran kako se osjećam, osim što je sve ovo okidač za sve što sam dugo rješavao sam sa sobom, osjećam se izdano, izmanipulirano… ne znam ni sam kako točno zapravo. Oslonio sam se na nekoga tko me u sekundi odbacio kao da sam nitko i ništa, uza sva prethodna govorenja kako me obožava, sva silna nedostajanja i jedva čekanja da dođem… nemam jasan odgovor na povod svemu što je uslijedilo da situacija ispadne grozna kakva je ispala. Od nje odgovor ne mogu i neću dobiti. K svemu tome, još mi je teže jer sam nakon toliko vremena građenja sigurnosti uz siguran posao i dobru radnu okolinu, ostao i bez toga. Ne znam što da radim. Svjestan sam svega, ali razvio sam osjećaje prema nekome. Kako sam naveo, teško se otvaram i još više me boli baš zbog toga što ljude u životu ne tretiram kao pijune i prolaznike… jednostavno sam povrijeđen do mjere da ne znam. Nisam suicidalan i tome slično, daleko od toga. Imam dobre prijatelje, imam opcija… međutim, jednostavno osjećam da me ovo pogodilo u velikim razmjerima i ugasilo sreću i pozitivu u meni koju inače širim. Kako dalje nakon još jednog ovakvog pada i poraza? Sve je toliko jasno, a opet… najgore mi je što na kraju sebe okrivljujem za sve, premda svi tvrde da uza sve činjenice najmanje ja ispadam kriv. Svjestan sam sebe, svojih nedostataka, vrlina, mana… no jednostavno se grizem i nije mi jasno što se dogodilo. Sve je slutilo na sve što sam uistinu htio, da bi na kraju sve ispao kompletni debakl…
Hvala Vam na čitanju i razumijevanju… i da ne dobijem odgovor, lakše mi je ovo podijeliti s nekime stručnim i nepoznatim u ovom trenutku. Jer već tri tjedna uza sve shvaćanje svega ne razumijem kako se ljudi imaju srca ponijeti prema nekome kome je uistinu stalo kao da su samo stvar.
Odgovor
Hvala na tvojem upitu.
Za početak želim ti reći da mi je žao zbog tvog razočaranja.
U prvom dijelu pisma pisao si na način da se stječe dojam kako si ti u taj odnos s ‘djevojkom koja živi u inozemstvu’ ušao nekako pasivno, s malo očekivanja, nekako kao na nagovor. Možda bismo mogli reći i oprezno. No taj odnos si cijelo vrijeme zapravo podržavao i održavao. Očito su se s vremenom ipak razvila neka očekivanja, što je zapravo i normalno. U svakom ljudskom odnosu ipak imamo neka očekivanja.
No ako se komunikacija ili odnos s nekim dulje vrijeme zasniva (samo) na porukama i telefonskim razgovorima, može dogoditi svojevrsni trenutak idealizacije te osobe ili samog odnosa. Naime, sve ono što se nije uspjelo iskomunicirati tim ‘remote’ putem (pa čak i potencijalni seksualni odnos s tom osobom) izfantaziran je. Kako s tvoje strane, tako i s one druge strane. One ‘rupe o komunikaciji’ popuni naša mašta. I to je zapravo ljudski.
Želim ti reći da kada se vaš odnos konačno mogao realizirati u svom punom totalitetu, a pod time mislim da ste se konačno vidjeli uživo te zapravo upoznali i imali priliku vidjeti kako se zapravo osjećate jedno s drugim – e, tada je očito, bar s njezine strane, nastupio trenutak deidealizacije. A na koncu očito i tvoje.
Moguće je da je riječi o impulzivnoj i tjeskobnoj osobi ili osobi sa nekim drugim problemima (navodiš čak i traumu), no ona me zapravo manje zanima, više me zanimaš ti jer ti si sada u fokusu. Zanimaš me ti sa svojim načinima procjenjivanja druge osobe s kojom želiš razviti odnos bliskosti i intime. Zanima me kako se ti osjećaš kad si u kontaktu s osobom koja daje puno više inicijative u odnosu od tebe. Koja na neki način forsira odnos, ako sam dobro razumjela iz tvog pisma. Koja daje snažne signale da nešto (intimno) želi od tebe da bi ti na kraju uskratila odgovore u vezi s tim što se s njom dogodilo u procesu vašeg zbližavanja. Dosta zeznuto. Zaista impuIzivno. Definitivno nezrelo.
Ubuduće ćeš sigurno biti oprezniji jer kvalitetni se odnosi baš ne grade na brzinu. Po mome mišljenju potrebno je puno strpljenja i empatije s obje strane da bi odnos uspio. I prije svega trajanja u kojem ćemo uvidjeti izaziva li druga osoba u nama lijepe osjećanje i osjećaj povjerenja. Stavila bih naglasak upravo na povjerenje – a ono se uvijek stječe polako. Osim stvaranja odnosa povjerenja, koji je zapravo esencijalan, važno je i uvidjeti odgovara li nam nečiji sklop karakteristika ličnosti, temperament i inteligencija (osobito ona emocionalna) te senzibilitet. Čini li ti se da je to moguće sve uvidjeti na brzinu? Pa ne baš. To je uvijek proces.
Sigurna sam da ćeš u nekom sljedećem odnosu više pratiti svoj vlastiti tempo otvaranja i svoj senzibilitet te nećeš dopustiti da te netko pritišće ili forsira u bilo kojem smjeru. I pripazi na to da ako ulaziš u odnos s osobom koja daje neproporcionalno više inicijative od tebe i pritom još i žuri, to te može dovesti do toga se loše osjećaš.
Iz tvog se pisma može iščitati da si pametan, senzibilan i analitičan.
Zaslužio si barem neku takvu sličnu osobu.
Imaj strpljenja i naći ćeš je.
Bojana Smokvina Jokić, psihologinja
