Pismo
Pozdrav i hvala unaprijed na odgovoru.
Prije dvije godine otišla sam na kavu kod prijatelja. Nakon blackouta i potpunog nestanka sjećanja, probudila sam se kod kuće sljedeći dan. Rekao mi je da mi ništa nije napravio te da sam sama popila neke tablete. Bila sam odvedena na policiju i hitnu, ali nikada nisam vidjela rezultate, nisam sigurna ni želim li ih znati. Od stresa i osjećaja krivnje nisam mogla podnijeti biti sama ni trenutka, pala sam maturu, a i sljedeće godine jedva sam je uspjela položiti. Iako trenutačno studiram, na studiju sam za koji ne znam zanima li me ili se jednostavno ne mogu natjerati da učim. Shvatila sam da izbjegavam biti sama svake sekunde, moram imati konstantnu buku u pozadini. Kada sam sama ne mogu se natjerati uraditi išta, ponovno imam noćne more o tom razdoblju i svim ljudima iz prošlosti zbog čega katkad ne želim ići spavati.
Iako se uvijek uspijem nekako izvući i riješiti problematične situacije, to je uvijek s puno muke i odgađanja. Nemam s kim porazgovarati o ovome jer me je sram, i ne znam bi li razumjeli.
Ne znam trebam li ići psihologu, strah me je osuđivanja djelatnika KBC-a, ne znam gdje bih uopće započela.
Odgovor
Draga djevojko,
razumijem sve što pišeš i vjerujem da ti navedeni događaj stvara nemir kao i da te uznemiruje pomisao na to što se dogodilo, odnosno na sve ono o čemu misliš, a ne znaš da se dogodilo. Drago mi je da si pronašla način da o tome počneš razgovarati. Vjerujem da osjećaš strah i sram. No nisi sama u tome. Takve se situacije događaju. Mislim da svatko od nas ima situaciju iz prošlosti na koju nije ponosan, koju bi zaboravio, stavio pod tepih ili kliknuo undo. Ali, to je učenje, to je proces odrastanja kojim valja proći, koji ne poznaje prečice.
No budući ne znaš što se tada uistinu dogodilo, neznanje može otvarati prostor različitim interpretacijama i scenarijima koje možda razvijaš u svojoj glavi. Neznanje može stvoriti ideje o tome što se sve moglo dogoditi, a te ideje i misli mogu te „proganjati“, kako kažeš, i u snovima.
A ideje su zappravo neki naši konstrukti koji uz podršku neznanja mogu stvarati nevolje . Budući da su od situacije koju opisuješ prošle dvije godine, vjerujem da si za to vrijeme puno puta promišljala – što bi bilo da …? Jesam li trebala možda …? Da znam što je bilo, kako bih …?
Nekako jednostavnije možeš doći do novih spoznaja postavljanjem pitanja. Ja bih postavila neka:
Bi li ti bilo lakše da znaš što se dogodilo? Jesi li sama za sebe odlučila da ne želiš znati? Što bi se promijenilo kada bi saznala? Kako bi bilo živjeti u znanju? Što ako se nije dogodilo ništa od onoga što si zamišljala? Misliš li da u životu možeš „krenuti dalje“ ostavljajući ovu priču iza sebe nerazriješenu? Misliš li da se možeš nositi s onim što istina donese? Što bi se trebalo promijeniti da bi jednoga dana mogla biti sama sa sobom? Zašto se javljaš u ovom trenutku? Kroz što trenutačno u životu prolaziš? Imaš li neku svoju „sigurnu“ osobu?
Kažeš da ne možeš biti sama ni trenutka. Osamljivanje nam daje priliku da se okrenemo sebi. Da se upoznamo. Da upoznamo dio sebe koji nam se sviđa, ali i onaj koji kod sebe ne volimo. Ali to smo mi! Jedinstveni i jedini na svijetu. I možemo se sakriti i pobjeći od svih, ali od sebe ne možemo. Zato si moramo biti prijatelji. Voljeti se, biti blagi prema sebi, udovoljavati si, nagrađivati se, opraštati si, biti s ljudima koji nas opuštaju, nasmijavaju, uvažavaju i prihvaćaju onakvima kakvi jesmo.
Mogu li nas naši prijatelji prihvatiti onakvima kakvi jesmo, ako ni mi ne znamo kakvi smo zapravo? Što dobivamo izbjegavanjem? Kako izbjegavanje djeluje na nas dugoročno, a kako kratkoročno? Možemo li promijeniti događaje iz prošlosti? Što možemo promijeniti u sadašnjem trenutku? Možemo li se pomiriti s onim što se dogodilo? Što misliš da trebaš napraviti da bi mogla krenuti dalje sa životom, da bi mogla prošlost ostaviti iza sebe kako te ne bi ometala u budućnosti?
Koliko su česte noćne more? Kako one izgledaju? Jesu li ponavljajuće? Što se u njima događa? Koji te osjećaji prate? Koje se slike pojavljuju? Kakve misli te obuzimaju?
Što ti misliš, trebaš li ići psihologu? Kako se osjećaš vezano za tu mogućnost? Misliš li da bi ti bilo lakše imati saveznika u procesu kojim si krenula? Odluka je to koju ćeš donijeti sama za sebe, odnosno možda si već odlučila u trenutku kada si odlučila napisati pismo. Hvala ti na tome i na povjerenju koje si nam ukazala dijeljenjem svoje priče.
Na kraju pisma kažeš da ne znaš gdje bi uopće počela. Kao što sam već prije spomenula, mislim da si ovim pismom započela svoj put, svoj proces iscjeljenja, te da je ovo točka u kojoj si započela.
Što god odlučila za sebe dalje, nakon ovog odgovora, za tebe je sasvim u redu. Misliš li da je vrijeme da otkriješ istinu, kreni. Osjećaš li da još nije trenutak, poslušaj sebe i pričekaj.
Vezano za razgovor i pomoć stručne osobe, smatram da bi neka nova perspektiva, razgovor i otvaranje novih vidika mogli baciti drukčije svjetlo na tvoju priču i tako ti pomoći u nošenju sa situacijom.
Ana Fabijan, psihologinja
