Pismo
Imam dijagnozu F92. još od srednje škole. Najviše sam sklona anksioznosti, i prilično sam nesigurna, pogotovo u vezama. Dosadašnje veze nisu mi ulile puno nade te su samo dodatno pogoršale moju nesigurnost, ali zadnjih pola godine sam u odličnoj vezi, odnosno imam dečka za kojega sa 100-postotnom sigurnošću mogu reći da me voli i trudi se biti najbolji, što je samo po sebi veliko postignuće za mene. Ipak, odnedavno smo u vezi na daljinu i neke moje nesigurnosti su isplovile – iako sam sigurna da me nikad ne bi prevario i slično, stalno se nekako podsvjesno brinem o tome, npr. zamišljam da razgovara s nekim drugim i sl., pretpostavljam zbog prethodnih loših iskustava. Stvarno ne želim da mi vlastite nesigurnosti unište vezu jer on je maksimalna pomoć, razgovara sa mnom o svemu (uključujući i to), čak mi i otvoreno govori s kim razgovara i sl., što čak mislim da je pomalo toksično s moje strane s obzirom na to da nikad nije napravio apsolutno ništa što bi zavrijedilo da sumnjam u njega. Dakle, zaista bih htjela naći način da ova razmišljanja i brige nestanu – na svjesnoj razini ih oduvijek pokušavam odgurnuti i racionalizirati, što mi vjerujem pomaže, ali očito nije dovoljno jer se i na najmanji „trigger“ sumnje vraćaju. U svakom slučaju, ne želim sabotirati prvi zdravi odnos koji imam te se nadam da postoji nekakvo rješenje ili savjet. Hvala unaprijed!
Odgovor
Draga djevojko,
veseli me čuti da si zadovoljna izborom partnera i partnerskom relacijom koju ostvaruješ sa svojim sadašnjim dečkom. Drago mi je i što si osvijestila vlastite nesigurnosti i utjecaj svojih prethodnih loših iskustava na sadašnji doživljaj veze. Osvještavanje vlastitih manjkavosti i prepoznavanje izvora problema, uvjet su za postizanje njegova rješenja. Stoga možemo konstatirati da si sigurno pola problema već riješila 🙂
Navodiš dijagnozu F92 još od srednje škole… zanima me što je prethodilo tome… Emocionalne teškoće tijekom odrastanja čest su pratilac adolescentnog razdoblja. Ako nam obiteljsko okruženje u kojem odrastamo ne pruža emocionalnu sigurnost, nesigurnosti o kojima govoriš nameću se tada kao nužnost. Ono što je dobro u svemu tome jest mogućnost uspostave kontrole nad našim nesigurnostima. Da bismo u tome uspjeli, važno je najprije naučiti identificirati vlastita bazična vjerovanja, ono što o sebi mislimo – kako se vidimo (jesmo li usmjereni samo na ono što je loše), kako se vrednujemo (očekujemo li previše od sebe i/ili od drugih te čemu pripisujemo uzroke svojih (ne)uspjeha) i kako vidimo svoju budućnost. Ako su naša bazična vjerovanja o nama samima negativna, način na koji percipiramo svoju stvarnost bit će u tolikoj mjeri iskrivljen koliko je potrebno da se percepcija vanjskih događaja uskladi s našim vjerovanjima o sebi. Da bismo ih korigirali i stavili u realne okvire, korisno je gledati na misao koja nam se javi kao na vlastiti misaoni produkt koji tek treba provjeriti, a ne kao na apsolutnu istinu.
Još nešto, vlastite nesigurnosti koje spominješ, možda i nisu samo plod tvojih osobnih maladaptivnih automatskih misli i/ili vjerovanja o sebi, već i rezultat iskustva s prošlim partnerima, a što i sama u jednom dijelu daješ naslutiti spominjući prijašnje loše partnerske veze. Razmisli i o utjecaju prošlih loših iskustava na sadašnje nesigurnosti. Klasično uvjetovanje jedan je od oblika učenja u kojem neutralne podražaje povezujemo s određenom reakcijom, a na temelju prethodnih iskustava sa sličnim podražajima. Pretpostavljam da je i u tvome sadašnjem slučaju došlo do generalizacije podražaja i povezivanja osjećaja nepovjerenja na temelju prošlih loših iskustava u vezama. Izvrsno je što si osvijestila ovaj proces, svjesna si da tvoj sadašnji partner ničim ne izaziva tvoje nepovjerenje i nesigurnost, već, naprotiv, da su problem prijašnji odnosi zbog kojih sadašnjeg „ni-krivog-ni dužnog“ dečka nesvjesno stavljaš u „isti koš“. Razumijevanje uzročno-posljedičnog odnosa u konkretnom kontekstu zahtijeva određen stupanj introspekcije, odnosno uvida u ono o čemu smo prije govorili: naša rana iskustva, rane emocionalne uskrate, iskustva emocionalne nesigurnosti koja su oblikovala naša bazična i posredujuća vjerovanja, a koja utječu naš način razmišljanja, odnosno način kognitivne obrade događaja, a ona direktno na naše osjećaje. Uz mogućnost introspekcije, razumijevanje uzročno-posljedične veze (podražaj-reakcija, uvjetovanje podražaja, generalizacija reakcije) ima golemu moć u regulaciji naših osjećaja.
Činjenica da sa svojim sadašnjim partnerom možeš otvoreno razgovarati i o svojim strahovima, brigama i nepovjerenjima te da on tvojim povremenim ispadima nesigurnosti ne pridaje preveliku važnost, već ih razumije, samo ti je potvrda vrijednosti sadašnje veze i važnosti ulaganja vlastita truda u proradu ranih iskustava koja su ostavila emocionalne posljedice o kojima govoriš.
Naposljetku, objektivnost u interpretiranju socijalnih situacija, preuzimanje odgovornosti za vlastite osjećaje, ne samo postupke, vještine su koje nam svima u određenoj mjeri nedostaju, ali koje se uče i pod utjecajem nas samih uspješno modificiraju.
Puno uspjeha na tom putu učenja, od srca želim.
Sretno!
Darija Russo Vilić, psihologinja
