Pismo
Osamnaestogodišnja kći iznimno je nervozna, ljuta, povremeno depresivna, anksiozna, rezignirana i nesretna. Često plače, govori da nema prijatelja, u fazi je prekida s dečkom s kojim je već jednom prekinula i bilo je veoma dramatično, da bi se nakon dva mjeseca opet spojili. Inače se doima zrelom, ne libi se izraziti vlastito mišljenje, samostalna je, izvršava svoje školske obveze. Dobra je učenica, u školi je u Rijeci. Nažalost, puši, u društvu i pije i koristi lakše droge (thc). Nedavno je zahtijevala preseljenje iz nonina stana u stan gdje boravi njezin mlađi brat (i ja često s njim). No čini mi se da ju nikakvo rješenje ne zadovoljava. Nalazi se na prekretnici, treba završiti srednju školu, upisati fakultet, “krenuti u život”, ali sve joj smeta, misli da će biti neuspješna pri upisu na faks, nije zadovoljna ni školom trenutačno. Bojim se da izbjegava jelo i redovno spavanje, mnogo je smršavila u zadnje pola godine, iako voli jesti, gurman je, ali to se na njoj ne vidi. Djeluje krhko. I sama traži da ide psihologu. Meni je teško, pokušavam s njom razgovarati, ali ona se samo ljuti i plače i govori da ju ne shvaćam. Ne znam više kako joj pristupiti, što god joj kažem ne valja, kad joj se udovoljava, opet nije sretna dobivenim. Izludjet ću, stalno se brinem i slabo spavam i budim se noću, sve mi to teško pada. Ne znam više kako s njom. Istodobno se brinem i za sina jer mi se čini da ga zapostavljam, a ona tvrdi da se o njoj ništa ne brinemo. A brinemo se.
Hvala na pažnji.
Odgovor
Zahvaljujem na Vašem upitu i povjerenju da s nama podijelite brige koje Vas muče.
Adolescencija je sama po sebi burno razvojno razdoblje, na prijelazu iz djetinjstva u odraslost, zbog kojega su mladi istodobno primorani udovoljavati različitim zahtjevima i potrebama. S jedne strane preispituju svoje „mjesto u svijetu“ te se nastoje formirati kao samostalne osobe i u tom nastojanju trude razviti vlastita mišljenja i razmišljanja koja nisu (i ne moraju biti) uvijek u skladu s roditeljskima, što često dovodi do međusobnih razmirica. Nastoje se uklopiti u društvo i imati osjećaj pripadnosti, no i taj je zadatak često ometen očekivanjima drugih i traženjem ravnoteže između onoga što društvo traži i što je njima prihvatljivo. Prekidi ljubavnih odnosa u toj su dobi vrlo često turbulentni jer se prvi put suočavaju s osjećajima vlastite ranjivosti, razočaranja i odvajanja. Uza sve to – izvršavati školske obaveze, razmišljati o budućnosti i nastavku školovanja te održavati dobre odnose s okolinom vrlo često bude previše za mladu osobu koja je tek zakoračila na prag odraslosti.
Kroz upit mogu iščitati da Vaša kći posjeduje niz vrijednih osobina – prilično je samostalna za svoju dob, vrijedna u izvršavanju obaveza te otvorena u iznošenju vlastita mišljenja. Vjerujem kako ćete se složiti sa mnom da su sve to kvalitete koje će joj biti od velike koristi u životu i kojima se treba ponositi. No, istodobno, trenutačni stresori očigledno nadilaze njezine kapacitete za nošenje sa stresom, narušavajući njezino svakodnevno funkcioniranje. Izbjegavanje obroka, ometen ritam spavanja, konzumacija sredstava ovisnosti, značajan pad na tjelesnoj težini, stalna iritabilnost i kronično nezadovoljstvo alarmi su koje nipošto ne treba zanemariti kao niti njezinu otvorenu potrebu za razgovorom sa stručnom osobom. U svemu tome važno je uzeti u obzir i da je Vaša trenutačna zabrinutost visoka do razine koja narušava svakodnevno funkcioniranje i samim time otežava Vaše mogućnosti za nošenje s trenutačnom situacijom.
Čitajući Vaš upit stekla sam dojam da se obje nalazite u vrtlogu zabrinutosti u kojem se sve vrti oko problema dok su kapaciteti za pronalaženjem rješenja limitirani. Kao da ste obje toliko preplavljene brigama da se međusobno ne čujete i ne razumijete. Kada ste zadnji put razgovarale o nekoj ugodnoj temi, dijelile nešto što vam izaziva ugodne emocije ili provele zajedničko vrijeme u nekoj ugodnoj aktivnosti poput zajedničkog shoppinga, odlaska na kolač i sl.? Katkad upravo pomicanje fokusa sa stalnih problema pomaže u stvaranju temelja za ugodniji i otvoreniji razgovor. U razgovoru s adolescentima treba imati na umu važnost uvažavanja njihovih osjećaja, kakvi god oni bili. Bez osuđivanja, bez pametovanja, bez uspoređivanja i bez savjetovanja. Empatično i otvoreno slušanje katkad može učiniti puno više od pametnih monologa i predlaganja rješenja. Također, priznavanjem vlastitih ranjivosti i teškoća šaljemo im poruku da ni mi odrasli nismo lišeni neugodnih emocija, ali smo ih spremni prihvatiti, pokazati i suočiti s njima. Svakako pohvalite i podržite njezinu potrebu za razgovorom sa psihologom, pri čemu preporučujem da zajedno odete na razgovor kako bi, uz podršku i obostrano razumijevanje stručne osobe, zajedno pronašle rješenja trenutačnoj situaciji. Na području grada Rijeke djeluje više mjesta koja pružaju takav oblik podrške, a ovdje možete vidjeti njihov popis: https://svejeok.hr/psiholoska-pomoc-u-rijeci/.
Želim Vam svu sreću!
Ana Goleš Juriša, psihologinja
