Pismo
Mislim da nemam svrhu u životu. Budim se iz dana u dan i čim otvorim oči znam da do kraja dana nema nijedne stvari koju bi s veseljem napravio, nijedan razlog da ustanem iz kreveta. Imam brdo slobodnog vremena koje trošim na gledanje serija i skrolanje po mobitelu. Ima dana kada je to sve što napravim od trenutka kada se probudim do trenutka kada zaspim. A najviše me bedira to što sam svjestan stvari koje bih trebao raditi. Znam da bih trebao vježbati, učiti, čitati, svirati itd., ali jednostavno nemam energije ni volje da bilo što od toga započnem. Kada upadnem u tu petlju skrolanja ili gledanja serija, osjećam se užasno i konstantno razmišljam što bih sve trebao raditi umjesto ovoga što trenutačno radim, ali svejedno nemam dovoljno moći nad sobom da poduzmem nešto, ustanem iz ležeće pozicije i napravim nešto korisno. Izgubio sam samopouzdanje i nadu da se mogu promijeniti. Imam sliku sebe kakav želim biti i kako bih htio da mi dan/tjedan izgleda, ali izgubio sam zadnju nadu da ću ikada to postići. Osjećam se kao rob svojih loših navika. Imao sam razdoblja kad bih čak napravio neku konkretnu promjenu u životu (počeo vježbati, riješio fakultetske obaveze, počeo raditi nešto korisno što mogu staviti u životopis), ali bi me to držalo najviše dva-tri tjedna i onda bih opet upao u isti ciklus. A od tih kratkih promjena prošlo je sigurno šest mjeseci, što znači da otad nisam poduzeo ništa da se pokušam promijeniti, a to me onda još više bode i zbog toga se osjećam još gore. Sve te emocije počele su mi djelovati na odnose. Propadam u očima prijatelja, prvenstveno zato što nemam apsolutno ni o čemu pričati kada se nađemo negdje, nemam nikakva zabavna iskustva ili doživljaje koji su mi se zbili u zadnje vrijeme pa se nađem u situacijama da ih izbjegavam. Razmišljam o svemu što radim i onome što ne radim, mozak mi je neprekidno u nekoj bitci i rekao bih da većinu dana imam negativne misli u kojima samoga sebe ponižavam i sam sebi govorim kako sam izgubljen slučaj kojemu nema pomoći. Volio bih znati što poduzeti. Da tražim profesionalnu pomoć, da se okrenem bližnjima? Je li poanta samo početi raditi sve što znam da bih trebao raditi… Ne znam, zato i pišem ovo u nadi da ću dobiti neku smjernicu. Ne želim biti lik koji će za pedeset godina žaliti što nije poduzeo nešto s dvadeset dvije i promijenio si život. Jako bih cijenio pomoć i savjet. Unaprijed hvala i radujem se odgovoru.
Odgovor
Pozdrav!
Čitajući tvoje pismo, čujem da ti je zaista jako teško, svjestan si ponašanja koja ti ne pomažu da se počneš osjećati bolje, ali kao da se ne možeš izvući iz toga začaranog kruga. To već toliko dugo traje da ti se i ona povremena razdoblja aktivnosti i produktivnosti čine kratkima i krhkima. Teško je samo iz tvojeg opisa reći što je uzrok, a što posljedica, odnosno je li gledanje serija i skrolanje uzrok sniženoga samopouzdanja, raspoloženja i produktivnosti ili su ta ponašanja odgovor, odnosno neka vrsta „anestezije“za ono što osjećaš i što te onemogućava da živiš život kakav zamišljaš da bi trebao živjeti.
U svakom slučaju, događa ti se ono što se događa mnogima od nas kada ulovimo u ruke telefon ili sjednemo pred neki drugi ekran; platforme poput Instagrama, Tik toka ili YouTubea osmišljene su kako bi zarobile gledatelje u „rupu“ društvenih medija: nude kratke, brze sadržaje koji olakšavaju brzo konzumiranje nekoliko videozapisa ili objava zaredom, često automatski predlažu sličan sadržaj, a mnogi od njih čak automatski počnu reproducirati slične videozapise, smanjujući mogućnost prekida. Iako predstavljanje zanimljivog sadržaja korisnicima nije nužno loša stvar, dostupnost ovog medija upravo je ono što im otežava da se oslobode iz te „rupe“ i vrate onome na čemu su radili ili što bi trebali raditi. Dobra je vijest da nam bolje razumijevanje onoga što tu ˝rupu˝ čini tako moćnom može dati alate koji su nam potrebni da iz nje pobjegnemo. Možda sve ovo već znaš, no ja ću ipak spomenuti: veća je vjerojatnost da ćemo biti uvučeni ako gledamo mnogo fotografija ili videozapisa u nizu, ako konzumiramo više dijelova sličnog sadržaja i ako nemamo prekida dok konzumiramo taj sadržaj. Dakle, da bi se uspješno borio protiv privlačnosti ove „rupe“, potrudi se pogledati samo jedan video; ako stvarno želiš gledati više videa zaredom, odaberi one koji se ne čine povezanima ili pronađi načine da namjerno prekineš gledanje.
Kada kažeš da znaš što bi trebao raditi, sve one korisne stvari, ne osjećaš dovoljno energije i volje da se pokreneš. Što je s onime što voliš raditi, što možda ne spada u kategoriju produktivnog ponašanja (učenje, vježbanje, rad i sl.), no u tome baš uživaš? Kao što i sam predlažeš, možda možeš krenuti raditi sve ono što znaš da bi (ovdje bih zamijenila tvoj glagol trebao) mogao i želio raditi? To možda uključuje i gledanje serija i skrolanje na mobitelu, no uključuje još neke druge aktivnosti, možda uključuje i neke druge ljude. Svakako mislim da tvoja ideja, okrenuti se drugima, može biti od pomoći, iako ti se čini da s njima nemaš nešto posebno za podijeliti. Katkad nam od prijatelja više treba da nas sasluša, nego da nam nešto ispriča, možda ti možeš svojim bližnjima pružiti upravo to, zainteresirano uho?
Negativne misli koje ti naviru sigurno ne pomažu u tvojoj aktivaciji i osjećaju da se može dogovoriti nešto pozitivno, no ja bih rekla da je dobra vijest ta da postoji bitka, to znači da postoji i neka suprotstavljena ideja, osjećaj, onaj koji se protivi takvu samoopisu. Vjerujem da taj suprotstavljeni glas ima sjećanje o nekom drugom vremenu, iskustvima, aktivnostima u kojima si bio uspješan, zadovoljan, produktivan, ispunjen, no nije mu lako doći do izražaja od ovog drugog dominantnoga glasa koji izaziva osjećaj bespomoćnosti i paralize. Tvoji bližnji ti mogu pomoći i u tome da se prisjetiš sebe u onom svjetlu u kojem se toliko želiš vidjeti, postoji realna šansa da oni i dalje vide upravo tu osobu koju ti imaš poteškoće u ovom trenu dozvati.
Svakako, profesionalna pomoć može biti također jako dobar način da učiniš nešto novo, nešto što do sada nisi pokušao, a moglo bi ti pomoći da proširiš svoju perspektivu i još bolje razumiješ što ti se događa i na koji način možeš doći do željene promjene. Uključiti se u terapijski proces sve je samo ne pasivno, u svakom slučaju umanjit će šanse da si s pedeset godina zamjeraš što nisi dao šansu dostupnoj mogućnosti koja bi ti mogla pomoći da živiš život kakav želiš i zaslužuješ.
Na ovoj poveznici možeš naći korisne informacije: https://svejeok.hr/psiholoska-pomoc-u-rijeci/
Samo hrabro, daj priliku novim iskustvima!
Ivona Maričić Kukuljan, psihologinja i psihoterapeutkinja
