Pismo
Osjećam se usamljeno i nesposobno za daljnji život. Muči me više toga i pomalo mi je već svega dosta.
Maturantica sam, maturirala sam i čeka me upis na fakultet ako uspijem upasti, ali se ne osjećam ispunjeno.
Štoviše, osjećam se usamljeno i kao da sam propustila dobra iskustva srednje škole i upisujem nešto što ne želim. Imam grupu prijateljica iz srednje škole s kojima redovito komuniciram preko poruka, ali nikad nemaju vremena da izađemo van, što me dovodi do toga da ljeto ili općenito praznike provodim sama ili s roditeljima. Lijene su izaći ili nakon posla nemaju snage. Počinju mi i ići na živce jer ih zovem iz dana u dan da odemo nekamo, a njima se ili ne da ili ne mogu. A onda se stalno žale da nigdje ne idemo kao ekipa i napadaju me ako idem s dečkom i pljuju po njemu (a nije ništa loše napravio i prema meni se odnosi super) jer su njih njihovi dečki ostavili. Pokušavaju me natjerati da ga ostavim i da im se pridružim, a ja ne vidim zašto bih. Teško mi je upoznati nove ljude jer imam osjećaj kao da mi nitko ne paše jer ne pušim, ne pijem i ne drogiram se.
S druge strane, ne mogu više trpjeti svoje roditelje. Moj otac se skoro ne bavi mojim životom i većinom radi, a majka je postala čangrizava, bezobrazna, stalno vrijeđa mene i moje prijatelje, a najviše moga dečka bez nekog posebnog razloga. Roditelji su moga dečka na mojoj maturalnoj zabavi izbjegavali i unatoč njegovu trudu da im se predstavi, nisu htjeli razgovarati s njim. Nakon zabave su mi rekli da je previše ružan za mene, da bi ga trebala ostaviti i naći nekog ljepšeg te da gubim vrijeme, što me je zaista povrijedilo jer je on draga osoba. Smatraju da je za mene previše nizak (ja sam 166 cm, on je 175 cm) i posprdno ga zovu gnomom. Smatraju da ga trebam ostaviti i “tražiti nekog ljepšeg na fakultetu” jer moj dečko planira studirati u Ljubljani pa “ionako neće uspjeti” jer je long-distance. Rekli su i da će me dečko sputavati u upoznavanju novih ljudi na fakultetu… ali ja ne vidim korelaciju.
Ne znam što da radim. Ne mogu im se suprotstaviti i nemam mogućnost osamostaliti se jer su nekretnine i najmovi užasno skupi. Prijateljice su mi toksične i hipokritične jer se ne odazivaju na pozive, a izlaze s drugim ljudima ili ne izlaze uopće.
Želim Vašu perspektivu i želim brutalnu iskrenost bez uljepšavanja jer ne znam je li ovo normalno.
Odgovor
Draga djevojko,
od mene tražiš „brutalnu iskrenost“, no čini mi se da si sama već napisala svoju istinu. Opisala si kako vidiš situaciju u kojoj trenutačno jesi. Imaš prijateljice s kojima se komunikacija temelji na porukama, a neki dublji odnos izostaje. S jedne strane odbacuju mogućnost zajedničkih susreta i izlazaka s tobom, s druge strane ne prezaju od nagovaranja na nešto što nisu tvoje odluke. U obiteljskom domu nedostaje topline i prihvaćanja, povezanosti s ocem, dok kod majke navodiš komentare koji su vrlo neprimjereni i graniče s verbalnim i emocionalnim zlostavljanjem. Ja čujem tvoju tugu, usamljenost, osjećaj nemoći vezanu uz mogućnost da nešto promijeniš i mogu ti samo reći da mi je jasno zašto se tako osjećaš. To je vrlo opravdano i normalno u jednom novom životnom razdoblju u kojem ostaješ bez podrške i razumijevanja onih koji su ti najvažniji.
Ono što još čujem iz tvojeg pisma je sljedeće:
Ti si osoba koja se drži svojih vrijednosti i bez obzira na pritiske sa strane, ostaje vjerna svojim izborima. Ne pušiš, ne piješ, ne drogiraš se. To je tvoja snaga, a ne mana! Možeš biti ponosna na sebe, kako zbog samoga takvog izbora, tako i zbog toga što ne podliježeš društvenim pritiscima.
Imaš dečka. Kažeš da je prema tebi super. Vidim i da je jako dobro izdržao ignorantsko ponašanje tvojih roditelja na maturalnoj zabavi. Svaka čast! Ne trebaju ga tvoji roditelji prihvatiti da biste vi u ovoj fazi svoje veze bili sretni. Umjesto da očajnički želiš izlaske s prijateljicama, pitam se zašto se ne preusmjeriš na izlaske s njim. Ljeto je vrijeme u kojem imate mogućnosti puno se više družiti. Veza na daljinu je izazovna, ali itekako izvediva ako postoji trud s obje strane. To što on ide u Ljubljanu samo po sebi ne znači kraj, naprotiv, to je izazovna promjena koja možda nudi neke nove zanimljive mogućnosti.
Završila si maturu i pripremaš se za studij. Sigurna sam da ćeš tamo upoznati nove ljude, a ideja da će te dečko u tome sputavati potpuno je besmislena. Tvoja sloboda je samo tvoj izbor. Na fakultetu ćeš upoznati osobe sličnih interesa i povezati se s onima koji ti više odgovaraju. Među njima će sasvim sigurno biti onih koji ne puše, ne piju, ne drogiraju se i koji dijele tvoje vrijednosti. Fakultet je mjesto i vrijeme u kojem se socijalni život mijenja.
Jasno da ovo nije vrijeme u kojem se možeš osamostaliti. To se i ne očekuje od osamnaestogodišnjakinje koja je završila maturu, planira studirati i financijski ovisi o svojim roditeljima. Znam da nije lako biti u atmosferi koju si opisala u svojoj obitelji, ali možda si možeš pomoći tako da razumiješ da su uvrede tvoje majke odraz njezina nezadovoljstva, a ne tvojih mana. Također, pokušaj što bolje organizirati svoje vrijeme izvan kuće; za to ti nisu potrebne prijateljice, već neki sezonski ili povremeni studentski posao, intenzivnije druženje s dečkom, možda i njegovom ekipom ili čak samostalni odlazak na more, čitanje u parku, posjeta nekim ljetnim događanjima… Mogućnost da nešto možemo činiti sami jako podiže samopouzdanje.
Nisam propustila čuti da upisuješ nešto što ne želiš. Nije neobično imati dileme oko izbora fakulteta, kao i to da se taj konačni izbor ne čini pravim. No najvažnije je sačekati stvarno iskustvo i tek onda donositi svoj sud. Ipak je nešto u tebi utjecalo na to kako si rangirala svoje izbore pa mi se ne čini da bi to bio baš totalni promašaj. Čak i ako tako ispadne, mogućnost promjene studija uvijek postoji. Fakultet donosi nove prilike, nove ljude, studentska prava, mogućnost rada, osobni rast i razvoj…, uza sve to i besplatnu savjetodavnu pomoć koju možeš potražiti pri Sveučilišnom savjetovališnom centru ako ti bude trebala dodatna podrška u prevladavanju trenutačnih teškoća.
Nataša Jelenić Herega, psihologinja
