Pismo
S petnaest godina, u prvom razredu srednje škole, upoznao sam jednog dečka. U prvih nekoliko mjeseci zaljubili smo se i započeli vezu. Bilo je to nešto čarobno, prava “prva ljubav” u svakom smislu te riječi. Svijet je stao, a on i ja smo živjeli u našem malom, idealnom svijetu. Provodili smo sate, pa čak i dane zajedno. Nakon prve godine veze, počeli smo se svađati. Bili smo mladi i nismo imali ni znanja ni iskustva da “ukrotimo” ljubav takve jačine. Svađe su uglavnom bile zbog gluposti, i na kraju bismo ih riješili, no nekako bih gotovo uvijek ja bio kriv za sve ili za većinu naših sukoba. Ipak, postali smo nerazdvojni. Unatoč svađama, veza je i dalje bila posebna. Čak sam razvio prijateljski odnos s njegovom majkom koja mi je postala poput “druge mame”. Nakon dvije godine veze, moj je dečko doživio moždani udar. Bio je to teko i neobično razdoblje za njega, a ja sam mu bio golema podrška. Svaki sam dan provodio po šest sati s njim u bolnici, a poslije, kada je pušten kući, bio sam uz njega i kod kuće. Cijelo sam ljeto posvetio njemu. Budući da mu je bilo zabranjeno izlaziti, skrivao sam svoje rijetke izlaske s prijateljima (onoliko koliko ih je ostalo jer sam većinu zanemario zbog njega). Kad mu je konačno postalo bolje, dogodilo se nešto neočekivano – ostavio me. Nakon gotovo tri godine nerazdvojnog zajedništva, naša “arkadijska avantura” došla je kraju – zahvaljujući njemu. Prvih nekoliko mjeseci nakon prekida osjećao sam se potpuno izgubljeno. On je, s druge strane, bio sigurniji u sebe nego ikada prije. Počeo je širiti laži o meni – da sam manipulirao njime, da sam ga fizički zlostavljao i da sam ga varao dok je “sam ležao u bolnici”. U tom trenutku odlučio sam da bi bilo najbolje da nestanem. Prestao sam izlaziti, prestao komunicirati s većinom ljudi i povukao se u sebe kako me nitko ne bi mogao povrijediti. U tom nestabilnom stanju počeo sam vjerovati njegovim lažima. Bio sam uvjeren da sam ja kriv za sve što se dogodilo. Međutim, prije otprilike dvanaest mjeseci postao sam svjestan da su sve te priče koje je širio o meni bile čiste laži. Unatoč svemu lošem što je govorio o meni nakon prekida, i dalje sam ga volio. I dalje sam bio ludo zaljubljen u njega. Plačem za njim i osjećam kao da već mjesecima stojim na istome mjestu. Ne pokazujem to izvana i nekako se držim stabilnim, ali u glavi mi je potpuni kaos. Svjestan sam njegovih narcisoidnih tendencija, stvari koje mi je radio cijelo vrijeme dok smo bili zajedno, a kojih tada nisam bio svjestan. Ali nedostaje mi i osjećam kao da ne mogu krenuti dalje. Proveo sam s njim tri možda najvažnije godine života – godine kada sam trebao otkriti sebe. Sada imam osjećaj da moram nadoknaditi sve izgubljeno i da me čeka puno posla na sebi. Ne znam kako dalje i bojim se da nikada neću ni saznati.
Odgovor
Dragi mladiću,
iz tvog pisma, osim žaljenja za gubitkom voljene osobe, iščitavam da posjeduješ golemo emocionalno bogatstvo. Možda te na prvu iznenađuje moj komentar, no kad bolje razmisliš, nisi li kroz ovu vezu, koliko god je na tvoju sadašnju žalost okončana, zapravo jako puno otkrio o sebi, o drugima, o odnosima, o žrtvi za druge, o davanju drugima bez uzvrata, o emocionalnoj boli, o svojoj plemenitosti i snazi da se izdigneš iznad svojih povreda, razočaranja, osjećaja ostavljenosti i neželjenosti. Bol zbog ostavljanja jedan je od najtežih emocionalnih iskustava. Bez obzira na to je li riječ o prekidu veze, prijateljstva ili bilo kojem važnom odnosu, gubitak doista može ostaviti dubok trag. Osjećaj tuge, zbunjenosti, pa čak i ljutnje sasvim je prirodan i ne treba ga poricati ni izbjegavati.
Katkad je najvažniji prvi korak samo priznati sebi da je bol stvarna. Nemoj potiskivati osjećaje; dopuštanje sebi da osjetiš tugu, ljutnju, pa čak i frustraciju, može ti pomoći da procesuiraš gubitak i kreneš dalje. Jednako tako, korisno je podijeliti svoje osjećaje s prijateljima, obitelji ili nekim kome vjeruješ. Ne moraš imati odgovore na sve, ali sama činjenica da se osjećaš saslušano može pomoći u procesu izlaska iz emocionalne krize. U trenucima boli, lako je početi se okrivljavati ili misliti da nešto nije bilo u redu s tobom. Međutim, prekidi i rastanci često nisu jednostavni i obično nisu samo krivnja jedne strane. Razumijevanje da se i najteži trenuci mogu dogoditi a da ti nisi nešto “pogrešno” učinio, odnosno da svaki odnos čini barem dvoje ljudi, pa je tako i za lijepe i za ružne stvari u odnosu odgovornost zapravo podijeljena.
Lakše i brže se izlazi iz emocionalne krize ako svoj fokus s tuge zbog gubitka i povreda preusmjeriš na nešto konstruktivno, na učenje, primjerice, ne znam studiraš li ili planiraš na drugi način uložiti u razvijanje svojih vještina… Posveti se stvarima koje voliš i potrudi se biti što bolji u tome. Upamti da nema brzih rješenja kada je riječ o emocionalnom oporavku; daj si vremena za reparaciju. Iako to možda sada zvuči teško, svaka bol i gubitak može nas naučiti nečemu vrijednom. Pokušaj razmisliti o tome što si naučio iz ove veze ili iskustva. Možda ćeš shvatiti koje su tvoje granice, što ti je važno u odnosima ili što trebaš promijeniti kod sebe…
Iako je teško kada nešto što nam je bilo važno završi, često se iz tih iskustava rađaju učenja koja poslije mogu poboljšati naše buduće odnose, naše razumijevanje sebe ili naše sposobnosti da se nosimo sa životnim izazovima. Razmišljanje o tome što si naučio od prošle veze može ti pomoći da vidiš prekid kao priliku za osobni rast.
Prekidi mogu biti iznimno bolni, ali često nas tjeraju da preispitamo sebe, svoje želje, granice i obrasce ponašanja. Kroz introspekciju možemo uvidjeti što sve smo ponijeli sa sobom iz svake veze, bilo da su to stvari koje želimo ponoviti u budućem odnosu, ili stvari koje želimo promijeniti, ili stvari koje smo tek sada počeli shvaćati o sebi. Osobni rast se ne postiže samo introspekcijom i razmišljanjima o sebi, već i o načinima kako se povezuješ s drugima. Graditi zdrave, podržavajuće odnose s obitelji, prijateljima i partnerima može uvelike obogatiti tvoj život. Nauči kako komunicirati, slušati, razumjeti i biti prisutan u odnosima. Odnos prema drugima odražava odnos koji imamo prema sebi, pa će izgradnja pozitivnih odnosa s drugima svakako pridonijeti osobnom zadovoljstvu.
I, za kraj, ne zaboravi vjerovati u sebe. Ja vjerujem u tebe.
Sretno!
Darija Russo Vilić, dipl. psiholog-prof.
