Pismo roditelja
Poštovani,
naš je problem započeo je prije nekoliko mjeseci. Naš sin koji ima 14 godina ne želi spavati sam u svojoj sobi. Ne zna objasniti zbog čega niti čega se boji. Navečer prije spavanja postane toliko uznemiren da se trese. Problem smo riješili na najgori mogući način, tako da suprug prespava kod njega, a sve pod izlikom da mu ne remetimo san zbog škole i drugih obveza. Inače mu nije problem i ne boji se ostati sam u stanu. Do prije dvije godine živjeli smo u obiteljskoj kući s mojim roditeljima gdje smo, zbog ograničenog prostora, bili primorani spavati sve troje u istoj sobi. Posljednje dvije godine svjedočio je teškoj bolesti mojeg oca koji je nedavno preminuo, ali nikada strah od samostalnog spavanja nije vezivao uz to, zapravo on taj strah ne povezuje ni sa čim, ne zna ga objasniti. Nema nikakvih problema sa spavanjem kod prijatelja i na izletima.
Odgovor
Draga…,
hvala Vam što ste nam se obratili vezano uz situaciju koju opisujete i tome nam ukazali povjerenje. Za početak bih Vas potaknula da budete blaži prema sebi kao roditeljima jer ste u navedenoj situaciji postupili najbolje što ste u tom trenu znali i učinili ono za što ste vjerovali da može ublažiti strah vašeg sina.
Iako vam strah od samostalnog spavanja može djelovati neprimjereno sinovoj dobi, on se nalazi u razdoblju adolescencije kada kapaciteti tinejdžera za suočavanje s različitim životnim situacijama još nisu dostatno razvijeni, a okolina ih doživljava velikima i očekuje od njih određenu razinu samostalnosti. U toj dobi mladi se prvi put susreću s nekim životnim okolnostima i zahtjevima, a nemaju prethodno znanje kako bivati u tim situacijama. Kada nam je nešto novo i nepoznato, prirodno je da se javlja strah.
Stoga je moguće da strah od samostalnog spavanja nije „pravi“ problem, već pokazatelj nekoga drugog problema kojega Vaš sin možda nije u potpunosti svjestan ili još nije našao alat kako se nositi s njim.
Budući da o cjelokupnoj situaciji mogu zaključiti jedino na temelju informacija iz Vašeg pisma, ne mogu pouzdano znati što je dovelo do problema, no možemo sagledati što bi mogli biti potencijalni uzroci.
Iako vaš sin ne povezuje strah s bolešću ili gubitkom djeda, podsvjesno bi to moglo imati utjecaj. Žalovanje započinje fazom negacije, kada se ne ponašamo u potpunosti kao da je osoba umrla. Tek nakon nekog vremena postajemo svjesni da te osobe doista više nema i tada nastupa faza tugovanja. S obzirom na dječakovu dob, moguće je da se prvi put susreće s gubitkom bliske osobe i ne zna kako se emocionalno nositi s tim. Gubitak je to teži što je sin dvanaest godina živio s djedom u istom kućanstvu. Svjedočio je i dvogodišnjoj borbi za ozdravljenje koja, nažalost, nije imala pozitivan ishod. Moguće je da je i to poljuljalo njegov osjećaj sigurnosti.
Ako sam dobro shvatila, vaše preseljenje se vremenski poklopilo s obolijevanjem Vašeg oca. Djeca katkad mogu povezati vremenski bliske slučajne događaje i dati im uzročno-posljedično značenje, koje u realnosti nije točno. Moguće je da i to otežava sinovo odvajanje od bliskih osoba, a vi kao roditelji ste mu najbliskije i najvažnije osobe.
U kratkom vremenskom razdoblju vaš je sin doživio više značajnih događaja: gubitak djeda, preseljenje, promjenu škole. Prelazak u srednju školu velikom je broju djece stresna situacija. Kako se vaš sin snašao u srednjoj školi? Je li upisao školu koju je želio? Vjeruje li da može ispuniti obrazovne zahtjeve u ovoj školi? Je li s preseljenjem u novi stan i prelaskom u srednju školu ostao u kontaktu sa starim prijateljima? Je li došlo do gubitka nekih prijatelja? Je li uspio uspostaviti nova prijateljstva?
Treba uzeti u obzir i da je sin donedavno spavao s vama u sobi pa je samostalno spavanje u vlastitoj sobi za njega zapravo relativno nov korak. U stresnim situacijama skloni smo onome što nam je poznato i što nam je navika radije nego ustrajati u nečemu što nam je novo. Moguće je da se sin u stresnim situacijama okreće navikama iz prošlosti koje mu pružaju sigurnost, kao što je spavanje u sobi s roditeljima.
Ono što je pozitivno jest da taj strah ne utječe negativno na druga područja njegova života i ne ograničava ga u druženju s prijateljima i odlascima na izlete.
Pozitivno je i to da se sin uz vas osjeća sigurno. To vam daje mogućnost da s njim razgovarate o različitim temama, a da će se on osjećati podržano razgovarati i o onome što ga muči. Da biste mu dali prostora, postavljajte pitanja koja su manje direktno vezana uz strah, npr. “Kako se osjećaš kad dođe večer?”, “Ima li nešto što bi ti pomoglo da ti bude lakše navečer?” Bilo bi dobro da s njim razgovarate tijekom dana kad je opušten, a ne navečer kad ga već obuzima tjeskoba.
Pokušajte sa sinom obzirno dogovoriti i proces postupnog odvikavanja od spavanja u prisutnosti roditelja. Umjesto da otac spava cijelu noć s njim, dogovorite da otac ostane u sobi dok ne zaspi, a zatim se vrati u bračnu sobu. S vremenom smanjujte vrijeme prisutnosti oca u sinovoj sobi s 30 min, na 20 min pa na 15 min i tako dalje. Pokušajte koristiti noćno svjetlo slabog intenziteta. Pokušajte uvesti neke večernje rutine koje pomažu umirivanju organizma i usnivanju, poput toplog napitka, čitanja, vježbi opuštanja i slično.
Za kraj, predložila bih vam i da potražite podršku psihologa uživo. Razgovorom uživo mogu se lakše i točnije utvrditi uzroci koji su doveli do problema, a zatim odrediti i konkretniji koraci koji će vašem sinu pomoći u regulaciji tjeskobe i prevladavanju ovog razdoblja.
Srdačno,
Mia Host, psihologinja
