Pismo
Muči me to što ne raspoznajem svoje osjećaje i što ne mogu govoriti o njima bez plakanja i muči me to što me malo stvari zapravo uzbuđuje. Većinu vremena ne znam kako se osjećam pa je moj odgovor uvijek da se dobro osjećam.
Odgovor
Draga djevojko,
teškoće koje opisuješ u raspoznavanju vlastitih osjećaja, nemogućnost da o njima govoriš bez suza te doživljaj da te malo toga uzbuđuje zaslužuje da bude shvaćeno ozbiljno, ali i s puno razumijevanja i nježnosti prema sebi. Važno mi je da znaš da iz toga što govoriš ne iščitavam odsutnost emocija, nego prije otežan pristup vlastitu emocionalnom svijetu.
Neki ljudi odrastaju u okolnostima u kojima se rano razvija sposobnost funkcioniranja, prilagodbe i odgovornosti, dok prostor za prepoznavanje i izražavanje vlastitih osjećaja ostaje sužen. Život u brojnom kućanstvu (vidim da si navela da vas je osmero) često podrazumijeva dijeljenje prostora, uloga i pažnje, pa se vlastiti unutarnji doživljaji lakše potisnu nego izraze. U takvu kontekstu osoba može postati vrlo funkcionalna, obrazovana i radno uspješna, a istodobno imati dojam da “ne zna što osjeća”. To ne znači da emocija nema, nego da nisu imale dovoljno prilike biti prepoznate, imenovane i sigurno podijeljene.
Kada kažeš da ti je najčešći odgovor da se osjećaš “dobro”, moguće je da je taj odgovor s vremenom postao automatizam; socijalno prihvatljiv i zaštitan. Katkad “dobro sam” znači “ne znam točno kako sam”, a katkad i “lakše mi je tako reći“ nego dublje ulaziti u to kako sam zapravo, a kamoli dijeliti to s drugima… To je način očuvanja unutarnje ravnoteže, osobito ako nije postojalo mnogo prostora u kojemu bi se ranjivost mogla slobodno izraziti.
Posebno je važno osvrnuti se na suze koje dolaze čim pokušaš govoriti o osjećajima. Suze u takvim trenucima nisu znak slabosti, nego znak da si dotaknula nešto autentično i važno. Kada emocije dugo ostaju neizrečene, ne gube se nego se zadržavaju u tvom emocionalnom svijetu, da se izrazim slikovito. U trenutku kada ih pokušaš pretočiti u riječi, dolazi do preplavljivanja jer simbolički kanal nije dovoljno razrađen. Drugim riječima, emocija postoji, ali joj nedostaje jezik. Suze tada postaju način na koji organizam regulira napetost koju riječi još ne mogu nositi.
Tvoj doživljaj da te malo toga uzbuđuje može se razumjeti kao oblik emocionalne otupljenosti ili snižene reaktivnosti. To se često javlja kada je osoba dulje vrijeme izložena opterećenju, odgovornosti ili unutarnjem pritisku. „Psiha“ tada, da bi se zaštitila, smanjuje intenzitet emocionalnog doživljavanja. Time se ublažavaju neugodne emocije, ali se istodobno stišavaju i ugodne (radost, uzbuđenje, entuzijazam). Mnogi ljudi to opisuju kao stanje neutralnosti ili blage praznine, više nego kao jasnu tugu.
Važno je istaknuti da takvo stanje ne govori ništa loše o tvojoj osobnosti, tvojoj dubini ili tvojoj sposobnosti da voliš i osjećaš. Naprotiv, često upućuje na to da si dugo bila u modu funkcioniranja i održavanja stabilnosti, možda više usmjerena na potrebe okoline nego na vlastiti unutarnji svijet. Zaštite koje se tada razviju imaju svoju svrhu; pomažu preživjeti i ostati „glavom iznad površine vode“, ali s vremenom mogu ograničiti puni raspon doživljavanja.
Emocionalna svjesnost nije nešto što ili imaš ili nemaš; ona se razvija. Počinje od malih koraka, od dopuštenja sebi da zastaneš i zapitaš se ne nužno “što osjećam”, nego “kako mi je u tijelu”, “je li mi ugodno ili neugodno”, “što mi treba”. S vremenom se iz tih jednostavnih opažanja gradi bogatiji unutarnji rječnik.
Ako ikada osjetiš da bi voljela dublje razumjeti sebe, razgovor sa psihologom može biti siguran prostor upravo za to i to ne zato što s tobom nešto nije u redu, nego zato što ne moraš sama učiti jezik vlastitih emocija. U takvu odnosu suze ne moraju biti prepreka, nego most prema onome što traži da bude viđeno i priznato.
Za kraj, želim da poneseš misao da to što trenutačno ne prepoznaješ jasno svoje osjećaje ne znači da su odsutni. Vrlo je moguće da su samo dugo bili utišani, možda zbog potrebe da budeš jaka, prilagođena i „dobro“. A ono što je utišano može se, uz dovoljno sigurnosti i vremena, ponovno početi čuti.
Srdačno te pozdravljam i ohrabrujem da prema sebi nastaviš pristupati s istom ovom hrabrošću s kojom si postavila pitanje jer upravo iz takvih tihih, iskrenih početaka započinju najvažniji unutarnji pomaci.
Sretno!
Darija Russo Vilić, dipl. psiholog-prof.
