Ne pronalazim sreću

Pismo

Zadnjih šest mjeseci ne pronalazim sreću u stvarima koje su me prije usrećivale, imam osjećaj da su me svi, osim najuže obitelji, napustili, muči me nesanica, plačem češće nego inače.

Zadnji put sam se rasplakala prije dva dana i tada sam odlučila da moram početi govoriti o svojim brigama. Mama je bila pokraj mene kad sam se rasplakala i tješila me, ali se nisam mogla smiriti. Ne sjećam se da sam ikad tako histerično plakala. Nisam mogla disati, cijelo tijelo me boljelo, a posebice me boljelo oko srca (kao da me nešto stezalo oko srca) i vrtilo mi se.

Kao što rekoh, ne nalazim sreću u stvarima u kojima sam je prije pronalazila. Zato sam počela s nečim novim (sport, čitanje, različiti javni nastupi…), ali straši me to što na različitim aktivnostima upoznajem nove ljude koji su puno drukčiji od mene i koji već imaju prijatelje s tih aktivnosti te se jednostavno osjećam nelagodno. Kao da sam višak ili autsajder. Počela sam se i od toga udaljavati.

Inače, stvarno volim psihologiju i pokušavala sam sama pronaći razlog svoje nesreće pa sam došla do zaključka da bi problem možda mogao ležati u nekim za mene važnim događajima iz moga života. Naime, saznala sam što o meni misle dvije osobe kojima sam sve povjeravala, i to što sam saznala bilo je iznimno ružno. Saznala sam i da obje osobe dijele moje tajne kao letke. Te dvije osobe nemaju nikakvu zajedničku točku, ali jednako se odnose prema meni i mojim tajnama. Mislim da sam zbog toga izgubila povjerenje u ljude kojima sam prije vjerovala jer više ni s kim ne dijelim nikakve informacije iz privatnog života, pa ni trećoj osobi kojoj sam stvarno neizmjerno vjerovala i koja mi nikad ništa nažao nije učinila.

Mislim da nešto te nesreće leži i u tome što sam u posljednje tri godine izgubila baku i djeda i tek sada postajem svjesna toga gubitka. Osjećam se kao da neki dio mene nedostaje, ali ne mogu smoći snagu da o tome progovorim jer, kao što sam rekla, ne vjerujem ljudima. To su možda i najdublje rane koje imam, ali ne mogu govoriti o tome. O tome inače govorim monotono i nekako cinično, ironično, a sve to upravo prkosi mojim stvarnim osjećajima.

Ljudi kojima povjerim djelić ove priče govore mi da je to sve zbog stresa koji izazivaju školske obaveze, ali uvjerena sam da nije riječ o tome jer, za razliku od svojih vršnjaka, stvarno volim učiti, volim školu, samo se ne osjećam kao da to smijem ikome reći jer, govorim poznavajući svoju okolinu, samo bih završila povrijeđena, kao što to inače biva kada iznesem svoje mišljenje.

Vratit ću se malo na staru temu… Još sam dobra s jednom od one dvije osobe koje su izgubile moje povjerenje jer mislim da još mogu spasiti naše prijateljstvo, unatoč tomu što mi svi koji znaju kako se ta osoba ponaša prema meni zadnjih nekoliko mjeseci govore. Druga osoba od te dvije mi je zapravo rođakinja pa sam nekako odlučila zaobići to što mi je napravila jer je rijetko viđam i jer ću je svakako voljeti, bez obzira na to što mi bude napravila, iako možda moja podsvijest misli drukčije.

Što se tiče nesanice, ona je počela kad i ovaj osjećaj. Prvobitno nisam mogla spavati jer sam razmišljala o egzorcizmu i sličnim odvratnim stvarima te je nesanica trajala otprilike tri mjeseca, a prestala je kada sam se počela moliti. Ostala tri mjeseca ove nesanice bila su na prekide i ovisila su o tome što sam sve doživjela kroz dan prije nego što sam išla spavati. Pred spavanje bih počela razmišljati o otprilike svim ovim stvarima o kojima ovdje pišem te kada bih i prestala razmišljati o tome ne bih mogla zaspati gotovo cijelu noć.

Da zaključim, osjećam kako mi treba netko tko će mi otvoriti oči i pomoći mi da se riješim ovoga groznog osjećaja, a sram me pitati roditelje da mi dogovore razgovor sa stručnjakom pa sam odlučila sama napraviti nešto slično. Hvala vam unaprijed! 🙂

Odgovor

Sve se stalno mijenja u našim životima, a ti si u posljednjih nekoliko mjeseci postala svjesna kako se za svaku promjenu u sebi ili okolini trebaš prilagođavati i pronalaziti nove načine traženja dobrog osjećaja zadovoljstva i sreće. Upravo si sama otkrila kako bi bila odlična ideja potražiti nešto novo što će te ispunjavati, tako da si možeš dati još vremena kako bi procijenila što je za tebe dobro i to bez obzira na početni osjećaj nelagode. Mislim da je velika stvar što imaš dovoljno hrabrosti i sigurnosti u sebe kako bi se priključila novim aktivnostima.

Nije moguće uvijek se osjećati super veselo i zadovoljno, a s vremenom ćeš naučiti kako i teški osjećaji tuge ili gubitka mogu biti važni kako bismo shvatili sami sebe. Ljudi u koje si izgubila povjerenje možda uopće nemaju ideju o tome kako se osjećaš i, ovisno o tome koliko ti je stalo do tih odnosa, možeš otvoriti razgovor o tome kako si to doživjela. Možda se radi i o nesporazumu, ali u svakom slučaju će ti se stvari razjasniti.

Zanima te psihologija i sama si pokušala analizirati svoju situaciju, ali možda bi razgovor sa stručnom osobom ipak pomogao da se oslobodiš tih teških osjećaja koji te trenutačno blokiraju. Već si s mamom podijelila svoje brige i pokazala kako ti je teško, tako da je  sasvim u redu reći joj da želiš stručnu pomoć.  U dijalogu sa psihoterapeutom možeš otkriti koje su tvoje sposobnosti i snage koje će ti pomoći da se i u budućim situacijama neizvjesnosti bolje snalaziš. Vrlo je vjerojatno da ćeš u takvom razgovoru dobiti neke nove ideje za sebe i osjećati se bolje.

Anamaria Blažić, psihologinja

Podijeli s prijateljima

Slučaj je hitan i ne možeš čekati odgovor?

Ako je slučaj iznimno hitan i ne možeš čekati na naš odgovor, a ti ili netko u tvojoj blizini nalazite se u neposrednoj opasnosti, odmah nazovi 112 ili drugu hitnu službu.

Za pomoć u svim hitnijim slučajevima možeš koristiti i besplatnu mobilnu aplikaciju Heroes Nearby koja spaja ljude koji trebaju pomoć sa zajednicom lokalnih Heroja – prijateljima, članovima obitelji, službama, a po želji i s profesionalcima te dobrim ljudima u tvojoj neposrednoj blizini.

Skip to content