Pismo
Pozdrav, mnogo toga mi se u zadnje vrijeme vrti po glavi, vjerojatno pokrenuto nedavnim prekidom veze. Bili smo u vezi godinu i tri mjeseca i živjeli smo skupa. Trenutačno sam ostala bez stana te pokušavam naći nešto da se što prije maknem od njega i njegova stana. Muči me prekid, kao i problemi s očevom smrću. Naime, otac je umro prije devet godina, ali ja sam sve ovo vrijeme to zapravo potiskivala jer sam osjećala da moram biti podrška mami i mlađoj sestri te me tek nedavno zahvatila tuga.
Teško mi se koncentrirati na bilo što (pogotovo učenje – pala sam dva predmeta ovaj semestar). Nikad prije mi se to nije dogodilo, uvijek sam bila odlična učenica. Osim toga, jako sam se posvađala s obitelji, točnije s mamom, očuhom i polusestrom. Situacija je komplicirana, ali mama kao da pokušava upravljati mojim životom. Nikad se dosad nisam pobunila protiv nje, rekla je da će me izbaciti iz obitelji, prestati financirati i neka se više ne vraćam kući.
Budući da nisam iz Rijeke, ovdje ne znam niti jednu osobu, osim sada bivšeg dečka. Teško mi je svaki dan provoditi sama, rijetko pronalazim motivaciju da izađem iz stana, a, opet, osjećam kako mi to itekako treba. No ne mogu se nagovoriti da se pokrenem. Ne znam više s kim razgovarati jer više ne postoji osoba kojoj bih mogla ovo sve reći.
Odgovor
Hvala na ovom pismu! Puno važnih tema o kojima bi se moglo razgovarati ponudili ste kroz ovaj upit, a ja ću ponuditi jedno razmišljanje o tome i nadam se da će Vam pomoći kako biste imali više razumijevanja prema samoj sebi.
Čini mi se vrijednim spomenuti da je prekid romantične veze potaknuo promišljanje o drugim važnim odnosima i (barem) dva druga prekida s članovima Vaše primarne obitelji: gubitak jednog roditelja vrlo je stresan i netipičan događaj koji je obilježio Vaše odrastanje, vjerojatno u velikoj mjeri i preuredio Vaše odnose s drugim članovima obitelji, postavio Vas u ulogu one koja tješi, koja spašava, koja ostaje smirena. Spomenuli ste svoj osjećaj da je Vaš zadatak da budete podrška majci i sestri. Neki mladi ljudi u situaciji poput Vaše, kada se obitelj nađe u krizi, preuzimaju odgovornost za druge članove obitelji, njihov mir i međusobne odnose. Takva je odgovornost vrlo zahtjevna, a katkad traži i odgađanje vlastitih ciljeva, tipičnih za dob, poput želje za osamostaljivanjem, razvojem bliskih odnosa izvan primarne obitelji ili profesionalnim sazrijevanjem. Za uspješno razrješenje Vašeg žalovanja za ocem, ali i drugih prekida koji se u životu mogu dogoditi, važno je balansirati između potreba da budemo istinski povezani s drugima i da budem svoji.
Ovdje dolazimo do još jednog prekida, ali za razliku od smrti, prekida koji je naoko nešto uobičajeniji: promjena odnosa roditelja i djeteta koje iz adolescenta postaje odrasla osoba ima neka obilježja prekida. Događa se nepovratna promjena u načinu komuniciranja, promjena u stupnju u kojemu ovisite o svojoj majci i promjena u stupnju u kojemu prihvaćate njezin roditeljski autoritet. Koliko god djelovala ljutito i kontrolirajuće, vjerojatno je i za Vašu majku vrlo bolno osjećati da se vaš odnos mijenja, suočiti se s Vašim odlaskom, s Vašom transformacijom iz djeteta u osobu koja razmišlja o svojim željama i budućem putu, vjerojatno drukčije nego što je ona kao Vaš roditelj zamišljala. Nije rijetkost da za obitelji koje su doživjele neočekivane i stresne transformacije (poput smrti važnog člana) suočavanje s drugim promjenama i transformacijama (npr. odlaskom djeteta iz roditeljskog doma) predstavlja razdoblje krize. Pokušajte promisliti o strahovima koji Vašu majku potiču na ponašanje koje djeluje kontrolirajuće – možda Vam to pomogne da u razgovoru s njom pokažete razumijevanje. Prestati Vas financijski podržavati djeluje mi kao način da Vas ponovno intenzivnije uključi u obiteljski život, možda kao pokušaj vraćanja roditeljskog autoriteta. Ne znam što to znači “izbaciti nekoga iz obitelji”, ali pitam se nije li to kontradiktorno pokušaju kontroliranja, pozivanja na povratak.
Dok razmišljate o drugima i kako djelujete na njih, dok nastojite dokučiti vrijedi li se zauzeti za sebe, i što su uopće Vaše želje, razumljivo je da Vam je teško koncentrirati se na obveze studija. Željela bih da kod sebe prepoznate neka obilježja snažnih, otpornih osoba: usprkos neodobravanju, zauzimate se za sebe! Čini mi se da je to i znak da slutite kamo želite doći u budućnosti, da osjećate da je važno da se brinete o sebi. Time pokazujete svoju zrelosti i vrijedno je da to njegujete. Katkad nije pitanje – što napraviti, već kako to iskomunicirati.
Nije jednostavno prihvatiti neodobravanje roditelja i razgraničiti postoje li opravdani razlozi da sumnjamo u svoje odluke pa mi je razumljivo što imate potrebu s nekim nepristranim razgovarati uživo. Potičem Vas na to da promislite o sistemskoj terapiji koja je primjerena za rad na temama koje ste izdvojili, počiva na potrebi pojedinca da ima bliske odnose i promiče osobnu zrelost i snagu da se odvojimo od onih očekivanja drugih s kojima se ne poistovjećujemo. Kriza u kojoj ste sada može biti i prilika da se bolje povežete s kolegama na studiju, s mogućim cimerima, sa sestrama ili nekim drugim članovima obitelji koji promatraju ovu situaciju. Iako je bolno, može biti i način da Vaš odnos s majkom doživi svoju potrebnu promjenu. Do sada ste naučeni pomagati drugima, no drago mi je da isto tako i sami znate zatražiti pomoć kada ju trebate, kao ovim pismom.
Jedan projekt za mlade u složenim socioekonomskim i obiteljskim situacijama koji Vam nudi uslugu besplatnog savjetovanja uživo: https://www.novilist.hr/rijeka-regija/rijeka/prostori-podrske-ovaj-rijecki-projekt-uvodi-savjetovalista-za-mlade-i-obitelj-u-zajednici/
Katarina Banov, psihologinja