Pismo
Ne da mi se više ići na fakultet jer nemam snage ni volje učiti. Trenutačno radim, ali me je strah da na tom poslu “ne ostanem zauvijek”. Osjećam se usamljeno, nemam prijatelje s kojima ih se mogla družiti, učiti za faks, ići nekamo ili samo razgovarati. Sve sam otjerala od sebe. Moja obitelj me ne razumije, govori mi da izmišljam i da mi nije ništa. Toliko toga mi se vrti u glavi da ni sama nisam sigurna što se zbiva. Samo želim da prestane, ne želim ići spavati uplakana i buditi se tužna. Imam osjećaj da iz ovoga nema izlaza. Stalno razmišljam kako bi izgledao svijet da me nema.
Odgovor
Draga djevojko,
baš dobro što si nam se obratila za stručni savjet. Uvijek mi je drago vidjeti kada se tako mlade osobe kao što si ti brinu o svome mentalnom zdravlju znajući koliko je ono zapravo jako, ali jako važno. Ujedno, to pokazuje koliko si jaka i hrabra. Bravo!
Opisuješ sniženo raspoloženje, bezvoljnost, osjećaj usamljenosti i nerazumijevanje od roditelja. Kada vidiš to ovako napisano, doista je očekivano da trenutačno proživljavaš depresivnu fazu koja ti dodatno pojačava osjećaj usamljenosti jer nemaš snage ni za što drugo, poput odlaska na fakultet. Baš dobro što osjećaš da ovo stanje nije tvoje prirodno stanje i da se želiš buditi sretna. I to ti pokazuje da izlaz postoji! Nisi sama! Inače, depresija ti je pomalo lukava jer misli da se najprije moraš osjećati bolje kako bi ustala i oprala zube, otišla na fakultet, nešto pojela, a zapravo vrijedi drukčije. Ti namjerno moraš ustati, namjerno nešto pojesti, namjerno otići na fakultet njoj u inat i tek s aktivnostima će se i raspoloženje popraviti. Zvuči teško u ovom trenutku, gle i jest, no ti si svjesna da ovo stanje nije tvoje prirodno stanje i to je već dobra startna pozicija. Kako ti to zvuči?
Uz to, ti još i radiš, ajme, pa svaka čast! Kad ti to sve stigneš? Kada čuješ da netko uz studiranje i radi, što bi rekla za tu osobu? Koje pozitivne kvalitete bi joj dodijelila? Imaš li i ti te kvalitete jer se nalaziš u istoj situaciji?
Studiraš li što voliš? Pitam jer mi se to čini kao dobra polazišna točka – natjerati se ići na predavanje, sresti ljude sličnog interesa, odazvati se na kavu kolega ili ih pitati možeš li im se pridružiti između pauza od predavanja?
Spominješ kako si sve otjerala od sebe. Na koje prijatelje misliš? Čini li ti se da je situacija popravljiva? Tko ti od društva najviše nedostaje? Imaš li ideju koji je prvi korak da pokušaš vratiti tu osobu u svoj život?
Želim se osvrnuti na tvoje promišljanje kako bi bilo da te nema. I, kako bi bilo? Što ti se čini? Kada o tome razmišljaš, kako se osjećaš? Te se misli prirodno javljaju kada se javi depresivno raspoloženje i osjećaj da si sama uz kombinaciju izostanka podrške najvažnijih, a to su roditelji. Kada bi misaono otišla korak naprijed, gdje se vidiš za godinu dana? A za pet godina? Što bi voljela raditi? S kime?
Čuj, po godinama se nalaziš i na životnoj prekretnici. Potencijalni završetak studiranja, pronalazak zaposlenja u struci i to je još jedan razlog zbrke u glavi. Puno pitanja, a malo odgovora. Daj si vremena. Sjeti se, korak po korak i češće da nego ne otići u aktivnosti koje su tvoje i koje ti malo više jamče da ćeš izgraditi život kakav ti želiš. Znam da ćeš uspjeti!
Ako se depresivno raspoloženje i bezvoljnost nastave te ako misli da te nema postanu česte i glasne i ako imaš poriv ozlijediti se, molim te da nazoveš broj 112 ili 194 ili 051/658-323 (Hitna ambulanta Klinike za psihijatriju). Izlaz uvijek postoji.
S čime ćeš krenuti? Koji je tvoj prvi korak koji namjerno, u inat ovom stanju moraš napraviti?
Tu smo za tebe!
Sretno!
Sara Jurdana, psihologinja
