Pismo
Pozdrav, u zadnje vrijeme osjećam da mi mentalno zdravlje ide nagore. Po prirodi sam mirna, rekla bih rezistentna na stresove, ali imala sam u zadnjih nekoliko mjeseci jako stresne situacije na poslu i sad osjećam kao da me to možda malo narušilo (situacije su bile takve da je krivnjom drugih osoba došlo do prijetnji tužbama nadležnim ustanovama, što bi se dosta odrazilo i na mene). Uvijek sam bila jako motivirana za svoj posao, radila sam jako puno, u slobodno vrijeme bih učila da budem još i bolja, rado sam odlazila na posao i često bih išla ranije od svoga radnog vremena i zadržavala se duže. Sada mi se više uopće ne radi, tijekom tjedna jedva čekam petak i kraj radnog vremena. Osjećam i da burnije reagiram, lako se iznerviram (najčešće uspijem relativno primjereno reagirati u situaciji koja je uzrok nerviranju, ali kad poslije prepričavam tu situaciju kolegici/prijateljici, izađe sve što sam držala u sebi, imam e potrebu ispuhati i imam potrebu da mi potvrdi da sam u pravu), ali i promaknu mi neke situacije koje prije ne bi, zaboravim što sam planirala, lako se dezorganiziram. Kako da se vratim na staro, što da radim da se malo oporavim od ovoga? Kako da se opet motiviram na osobni rast? Kako da opet zavolim posao? Ne mislim da ću ovaj posao raditi zauvijek, ali plan je bio ostati na njemu još neko vrijeme dok se određene druge stvari ne poslože.
Voljela bih neke savjete za self-help, možda neku knjigu ili slično i možda poneki savjet za nošenje sa stresom. Hvala!
Odgovor
Poštovana,
hvala ti na obraćanju i prepoznavanju potrebe da trebaš pomoć. Tvoje pismo upravo opisuje stanje emocionalne, fizičke i mentalne iscrpljenosti zbog preopterećenja ili prekomjernog stresa na radnome mjestu, koje se javlja zbog prevelikih zahtjeva, kako realnih, tako i samonametnutih visokih standarda provedbe koje posljedično narušavaju ravnotežu između ulaganja u poslovni i privatni život, kada lako dolazi do subjektivnog „pregorijevanja“.
Kada dođe do „pregorenosti“ (kronično ste umorni, izgubili ste motivaciju za posao, vaša produktivnost je opala, stav prema poslu koji obavljate sve je ambivalentniji prema negativnom, otežano se koncentrirate i donosite odluke, osjećate se preopterećeno, kao da niste u mogućnosti nositi se s obavezama koje ste priije uspješno izvršavali), važno je napraviti određene promjene u načinu života. Te promjene odnose se na postavljanje realnih ciljeva, uzimanje dužih pauza, odmora, selektiranje zadataka koji se mogu delegirati, postavljanje granica između posla i privatnog života, kao i prakticiranje tehnika opuštanja i samopomoći.
Postavljanje realnih ciljeva ključan je korak u smanjenju stresa i prevenciji „izgaranja“. Definiranje ciljeva pomaže nam da zadržimo kontrolu nad svojim obavezama i spriječimo osjećaj preopterećenosti. Kada ciljevi nisu jasni ili su preambiciozni, riskiramo da ćemo vrlo brzo „pregorjeti“ , osjećati se dezorganizirano, demotivirano, obeshrabreno i sl.
Kažu da ciljeve najlakše stavimo u realne okvire ako se vodimo tzv. SMART principom. To znači da pri definiranju ciljeva moramo paziti da nam ciljevi budu S-specifični (jasni i konkretni), M-mjerljivi (napredak prema cilju lako se može opažati i mjeriti), A-achievable (dostižni, ostvarivi), R-relevantni (osobno važni) i T-time bound (vremenski određeni). Pretjerano ambiciozni ciljevi stvaraju frustraciju i podržavaju osjećaj nemoći zbog neuspjeha. Važno je postaviti kratkoročne i lako ostvarive ciljeve koje uz napor možete ostvariti i koji vam omogućavaju napredovanje. Moraju nam biti i osobno važni, što će nam služiti pri održavanju motivacije.
Pritom je mudro ciljeve rastaviti na više manjih zadataka i rangirati ih po zahtjevnosti. Najprije se rješavaju oni najmanje zahtjevni pa se s vremenom napreduje ka složenijima. Važno je pritom sebi osvijestiti osjećaj nakon rješavanja svakoga postavljenog zadatka.
Iskustvo uspjeha zbog obavljenih zadataka ima potkrepljujući karakter i povećava vjerojatnost ponovnog izvođenja. U situacijama kada se naša postignuća ne podudaraju s našim očekivanjima, važno je vlastite „neuspjehe“ ne interpretirati na katastrofičan i konačan način, a jednako tako i vlastitim očekivanjima omogućiti prilagodljivost. Visoki (samo)nametnuti standardi mogu interferirati s uspješnosti izvođenja zadatka i u konačnici pridonijeti osjećajima opisanim u pismu. Povremene neuspjehe, koji su sastavni dio svakog uspješnog puta, važno je interpretirati kao vlastito korisno i poučno iskustvo za sutra, a ne kao dokaz vlastite nekompetencije. U redu je i neuspjeti dokle god se trudimo uspjeti.
Važno je imati na umu i činjenicu da golemu ulogu u oblikovanju našeg doživljaja stresnosti pojedine situacije ima naš doživljaj podrške značajnih nam drugih. Responzivnost nama bliskih ljudi na naše frustracije, odnosno naš doživljaj da imamo podršku i pomoć od nama značajnih, bliskih ljudi, da imamo „utočište“ i sigurnu bazu „kada sve krene po zlu“, iznimno je moćan regulator našeg raspoloženja i načina doživljavanja stresnosti/zahtjevnosti pojedinih situacija ili uvjeta.
Stoga je tvoje „ispuhavanje“ kada prepričavaš prijateljici/kolegici frustrativne sadržaje i potreba za potvrdom/podrškom zapravo izvrsna stvar koja potvrđuje važnost uloge socijalne podrške u nošenju sa stresnim situacijama. Uz interakcije s drugima, osiguravamo si i vrijeme za opuštanje, za „pražnjenje“ od akumuliranog stresa i stjecanje svih mogućih benefita koje odmor i opuštanje našem tijelu znači, a ujedno je i iznimno vrijedan alat u regulaciji naše otpornosti na nove izazove koji nas čekaju.
I, ne zaboravi, i pad je let 😊 dokle god imamo krila kojima možemo letjeti.
Sretno ti!
Darija Russo Vilić, dipl. psih-prof.