Pismo
Poštovani,
javljam Vam se jer imam narušenu obiteljsku dinamiku i trebam stručnu pomoć. Najveći problem je što imam sestru i mamu koje imaju narcisoidne karakteristike i ponašanje zbog čega sam istraumatizirana – zbog majčine bolesti (sinkopa) i financijske ovisnosti o nama nemam drugog izbora nego biti u kontaktu s njima, osjećam se umorno i nemoćno u nastojanju da im objašnjavam što je u redu i što nije. Pokušavala sam postaviti zdrave granice, ali s njihove strane ne dobivam ni osnovno poštovanje, a kamoli bliskost/povezanost/brižnost/empatiju.
Možda najbolje da Vam navedem primjere. Dakle, otac je umro 2011., što me dovelo u poziciju da preuzmem ulogu hraniteljice/vođenja brige o obitelji i samoj sebi u ranoj dobi. Mama je uvijek bila u lošoj financijskog situaciji zbog čega se sama financiram od svoje trinaeste godine.
Oduvijek ima vrlo grub, nasilan način komunikacije i manjak svijesti o svojim postupcima, zbog čega smo se često svađale i to je narušilo moje samopouzdanje i mentalno zdravlje. Imam kompleksni ptsp zbog nje i njezina ponašanja, ali i zbog triangulacije koju često koristi. Osjećam se užasno, kao žrtveno janje, pri čemu se moji osjećaji, potrebe i želje anuliraju. Prošle smo jako puno trauma i problema, ali umjesto da nam to bude poticaj da budemo bolje jedna prema drugoj, događa se potpuno suprotno, jako toksično ponašanje.
Primjer 1. Imala sam mentalnih problema zbog svega što se događalo, mama je bila suicidalna, brat u bolnici, nisam mogla pronaći posao, mijenjala sam faks, sestra je bila fokusirana samo na sebe i svoje interese/iskorištavala mamu. I kad smo išle u posjet bratu u bolnicu, rekla sam da više ne mogu, da želim psihološku pomoć jer mi je sve to previše, na što su me one napale i nisu htjele da tražim pomoć. Unatoč tome, otišla sam na hitnu i razgovarala sa psihijatricom koja je također primijetila da one nisu normalne i da bi mi trebale biti podrška. Nekoliko mjeseci nakon toga, otišla sam u drugi grad, upisala novi faks, sama bez igdje ikoga i ikakve pomoć. Brat je umro u kolovozu, a ja sam dva mjeseca nakon toga krenula na faks. Nisu me mjesecima zvale ni pitale kako sam i trebam li što.
Sestra mi je u prosincu javila da dolazi u posjetu prijateljici i da joj moram kupiti nove traperice jer sam poderala njezine. Primijetila sam to njezino ponašanje u kojem je bezobrazna i bahata i prema drugim ljudima. Smatram da je to neka njezina obrana kao reakcija na traume koje smo prošle i to je nešto što je vidjela od mame, emotivna distanca i hladnoća. Nedavno sam pokušala razgovarati s njom, ali svaki pokušaj propadne jer ona ne vidi sebe i svoje pogrešne postupke. Ja sam postala hipersenzitivna i primjećujem apsolutno sve. Obrambeni mehanizam mi je da se ukočim, šutim, analiziram i povlačim u sebe, zatim samo želim prekinuti svaku komunikaciju/odnos s njima iako su mi jedina obitelj koju imam.
Ne znam jeste li imali iskustva u radu s takvim slučajevima, ali, evo, treba mi vaša pomoć jer ne znam što dalje.
Odgovor
Draga čitateljice,
hvala ti što si nam ukazala povjerenje i otvoreno progovorila o kompleksnoj obiteljskoj dinamici. Preuzela si odgovornost za članove svoje obitelji i taj teret ne bi niti jedno dijete trebalo samostalno nositi. Od rane dobi izgubila si oslonac i preuzela ulogu hranitelja obitelj, a pritom bila izložena traumatskim iskustvima. Gubitak oca, potom brata, kao i majčina bolest, oblikovali su te.
Navodiš kako si već imala iskustvo psihijatrijske pomoći i vjerujem da ti to dodatno omogućilo bolje razumijevanje svojih emocionalnih stanja. Prvi savjet koji će ti dati ljudi koji slušaju tvoju priču jest postavljanje jasnih granica. I, da, lakše je to reći nego učiniti. Opisuješ izniman trud da racionalnim pristupom pokušaš promijeniti nešto što je očito teško promijeniti. No pitam se koliko su članovi tvoje obitelji spremni čuti tvoja objašnjenja, ali vjerujem da mogu bolje osjetiti granicu kada vide tvoja djela. Možda je vrijeme da odustaneš od objašnjavanja i počneš postavljati granice koje će te barem donekle zaštititi, kada prekid odnosa nije opcija. Potrebno je smanjiti očekivanja od samih odnosa, što znači početi shvaćati da vjerojatno nećeš dobiti priznanje i zahvalnost za trud koji ulažeš jer osobe koje voliš nisu spremne vidjeti situaciju iz druge perspektive.
Pokušaj iznijeti svoje potrebe i odluke jasno i kratko, bez objašnjavanja. I, vrlo važno – pronađi svoje zaštitne mehanizme. Bilo bi dobro da to budu drugi ljudi s kojima ćeš se osjećati sigurno, prihvaćeno i koji će imati razumijevanja za tebe i tvoje potrebe. No važno je pronaći i svoj vlastiti mir, a to je put koji otkriva svatko za sebe. Tvoj obrambeni mehanizam – ukočiti se, povući se, analizirati – tipična je reakcija zbog traume i kao takav te vjerojatno godinama čuvao.
S obzirom na sve što si proživjela i osjećaje koje opisuješ, smatram da bi bilo važno obratiti se stručnjaku mentalnog zdravlja. Možda psihijatrici kod koje si već odlazila? Postoje i različiti oblici besplatne psihološke pomoći. Predlažem da se raspitaš i odlučiš za ono što bi ti odgovaralo. Vjerujem da je došao trenutak da taj veliki teret koji nosiš barem podijeliš s nekim.
Tamara Milovanović, psihologinja
