Pismo
Pozdrav, moja kći ima intenzivne napade panike zbog kojih ne ide u školu te je završila na razrednim ispitima koji su sad u tijeku. Inače joj je dijagnosticirana anksioznost i depresija zbog kojih pije lijekove i idemo kod psihijatrice na preglede svakih nekoliko mjeseci. Ti lijekovi očito ne pomažu jer i dalje nije spremna ići u školu, često je u sobi i plače, samo povremeno izlazi s prijateljicama. Bojim se da će pasti razred, osjećam se nesposobno i krivom jer joj ne znam pomoći. Molim vas savjet što da radim i kako da joj pomognem.
Odgovor
Draga gđo mama,
u današnjem društvu roditelji su više nego ikada prije suočeni s brojnim izazovima u ispunjavanju svojih roditeljskih odgovornosti: podizanje djeteta u skladu s njegovim najboljim interesom (u nježnom i toplom ozračju, punom uvažavanja, osnaživanja, usmjeravanja, sa zdravim granicama), poštivanje njegovih prava i zadovoljavanja bazičnih psiholoških potreba. To nije nimalo jednostavno jer roditelje nitko tome nije poučio. Roditelj nije ni odgajatelj, ni učitelj, ni psiholog i zaista razumijem i Vašu brigu i osjećaj krivnje kada vidite da Vaša kći pati, a Vi ne znate kako joj pomoći. Nije lako osjećati se tako nemoćno, a u odnosu na probleme svojeg djeteta mnogi se katkad tako osjećaju.
Međutim, istodobno uz očekivanje da bude taj koji se brine o djetetovim potrebama i da mu bude podrška u odrastanju, roditelj ima pravo na podršku države i institucija u ispunjavanju tih roditeljskih zadataka. Vi ste u tom pogledu zatražili pomoć psihijatra, Vaša je kći dobila medikamentoznu terapiju i mogućnost kontrolnog pregleda svakih nekoliko mjeseci. Iako lijekovi mogu pomoći u smanjenju anksioznosti ili podizanju raspoloženja, čini mi se da to nije dovoljno. I Vi i ona imate pravo tražiti i dobiti više, mislim pritom na podršku škole (u smislu razumijevanja njezina trenutačnog emocionalnog stanja i podrške profesora pri usvajanju gradiva i polaganja razrednih ispita), ali i na psihološko savjetovanje ili psihoterapiju, pogotovo jer problem utječe na njezino funkcioniranje.
Zatražiti stručnu podršku psihologa ili psihoterapeuta (ne samo psihijatra) nužno je kako bi se prepoznalo što je sve u osnovi njezina problema. Vi pišete o napadima panike, i točno je da oni znaju dovesti do brojnih izbjegavanja koja dovode do drugih posljedica, ali visoka anksioznost koja se osjeća u nekim situacijama može biti povezana s raznovrsnim stvarima. Dok se točno ne otkrije s čime, ne može se točno znati što joj je potrebno da bi se osjećala sigurnije pri odlasku u školu te kako tu sigurnost steći. U Rijeci ima mnogo udruga i institucija koje pružaju besplatnu psihološku podršku i zaista vjerujem da je najkorisnije zatražiti pomoć psihologa koji će nakon procjene ponuditi adekvatne intervencije. Ono što uvijek možete ponuditi kao mama otvorena je komunikacija, budite suosjećajna promatračica koja mnogo sluša, bez vrednovanja. Budite ona koja želi razumjeti njezin unutarnji svijet.
Sada je nastavna godina pri kraju, dio razrednih ispita vjerojatno je već gotov, a izlazak na drugi dio ispita u kolovozu nije nimalo lak; zahtijeva velik angažman u učenju i to upravo u vrijeme kada se drugi odmaraju. Razumijem i to da Vas je strah da će pasti razred, no čak ni taj „najgori“ scenarij nije tako katastrofalan. Od srca vjerujem da će ona uspjeti proći ispite, ali još se više nadam da će se tijekom ljeta uspjeti odmoriti te prihvatiti stručnu pomoć, dobiti neke nove uvide, nove strategije samopomoći i novu perspektivu za dalje.
Nataša Jelenić Herega, psihologinja
