Pismo
Pozdrav,
smatram da sam razvila napadaje panike ili anksioznosti. Na fakultetu mi je stresno te sam prošle godine imala 1-2 slučaja takozvanih napadaja panike, ali sve je bilo okej, nisam se zabrinjavala zbog toga. No od semestra ove godine (studenoga) ti su slučajevi počeli bivati sve češći. Preokrenuo mi se ” okidač”, u smislu da stalno skeniram tjelesne “simptome” koji potječu od toga što mi misli jure, npr. ruke mi se tresu, srce mi jako kuca, nešto će se loše dogoditi, što ako se onesvijestim, vrti mi se, nije mi dobro itd. i zatim to nakon nekog vremena, odnosno minuta, prođe. Počela sam se toga bojati, o tome razmišljam svake sekunde i ne živim u miru zbog straha, zaokupljena sam time i svaka mi je pomisao: “osjećam da nešto nije okej, što ako se onesvijestim ovdje, hoće li mi tko pomoći, što ako budem bolesna, što ako ovo, što ako ono…” Tijekom tih nekoliko minuta dok traju simptoma straha, adrenalina i svega vidim vizualno scene koje mi misli govore (onesvijestila sam se, pala sam itd.). Za vrijeme tih tzv. napadaja panike/anksioznosti/„intrusive thoughts“ mislim da mi je stvarno došao kraj, ali, Bogu hvala, zapravo se nakon toga ništa ne dogodi. Ne znam kako reagirati u tom trenutku jer se jako bojim i najradije bih pobjegla s mjesta na kojemu se tada nalazim. Čitala sam o tome – vjerojatno i previše , primjenjujem“ tapping“ na licu, glavi i ramenima, znam za tehnike disanja i „groundinga“, shvaćam da mi se neće ništa dogoditi, da je to prolazno i da mi zapravo život nije u opasnosti, ali kad dođe taj trenutak, sve zaboravim. Molim Vas za pomoć. Hvala unaprijed. Ugodan ostatak dana!
Odgovor
Draga djevojko,
hvala ti što si se javila i što si mi povjerila svoje svakodnevne teškoće. Nadam se da će ti moji savjeti i pojašnjenja pomoći da ublažiš izazove s kojima se suočavaš i olakšaš si svakodnevicu.
Napadaji panike izazov su koji je nama psiholozima dobro poznat jer nije rijetka pojava. Dobra je vijest što se uglavnom uspješno rješavaju i osobe uz pravi pristup uspiju umanjiti neugodne simptome. Sve simptome i mehanizme koje si jako dobro prepoznala i koje mi spominješ obrasci su koji nalikuju na napadaje panike, a koji objašnjavaju kako panika nastaje, kako nastupa i kako se održava. Iako vidim da i sama jako dobro primjećuješ što se sve javlja kod tebe, dopusti mi da ti detaljnije pojasnim kako možemo interpretirati napadaje panike, s ciljem da jasnije razumiješ njihovu prirodu i da lakše primijeniš strategije za suočavanje s njima koje ćemo poslije proći.
Napadaj panike iznenadna je pojava intenzivnog straha ili nelagode, koji se javljaju bez stvarne opasnosti. Na tjelesnoj razini, osoba može primjećivati ubrzano lupanje srca, otežano disanje, osjećaj gušenja ili pritiska u prsima, vrtoglavicu ili nestabilnost. Na emocionalnoj razini javlja se izražena anksioznost. Na misaonoj razini se pak mogu javiti misli da će se nešto dogoditi, da će osoba izgubiti svijest, doživjeti infarkt, poludjeti ili čak i umrijeti. To su tipične misli o kojima izvještavaju osobe koje imaju ili su imale napadaje panike. Sve to zajedno čini začarani krug negativnih misli, osjećaja i senzacija. Prema kognitivno-bihevioralnom modelu, misao, u ovom slučaju tumačenje neke situacije ili tjelesnog simptoma, dovodi do razvoja osjećaja koji potiče fiziološku reakciju. Takva tjelesna reakcija dovede do nove negativne misli, što pojačava neugodan osjećaj i zauzvrat intenzivira tjelesne senzacije. Takvim začaranim krugom stvara se i održava napadaj panike.
Napadaji panike često se javljaju u razdoblju stresa, ponajviše u dvadesetim godinama, kada osoba prolazi kroz velike životne promjene. I sama si primijetila kako ti je na fakultetu bilo stresno i kako je to možda bio okidač za napadaje panike. Pod stresom tijelo reagira fizičkim simptomima. Takve senzacije su normalne, ali osoba ih može pogrešno protumačiti kao znak opasnosti. To stvara onaj prije opisani začarani krug. Nakon prvog napadaja, često se javlja i strah od ponovnog napadaja. Osoba tako možda počinje izbjegavati situacije u kojima misli da bi napadaj mogao nastati i od straha da se napadaj opet ne javi, sklona je pretjerano se fokusirati na svoje tjelesne simptome. Tako i na najmanju promjenu u intenzitetu nekog tjelesnog simptoma (koji može biti sasvim uobičajena fiziološka promjena) reagira katastrofičnim mislima. To se zove hipervigilnost, odnosno pretjerana usmjerenost na simptome, pa tako osoba primjećuje suptilne promjene koje možda inače ne bi primijetila.
Važno je znati da napadaji panike, iako vrlo neugodni, nisu opasni. I sama kažeš da si svjesna toga. Radi se o reakciji kao da je osoba u opasnosti, iako prave opasnosti nema. Od napadaja panike ne može se ni poludjeti niti umrijeti, iako se katkad osobi tako čini. I sama si primijetila da napadaj panike ima svoje trajanje. Može trajati od nekoliko minuta do pola sata. Nakon toga živčani se sustav umori i tijelo se polako počinje smirivati.
Ipak, iako simptomi koje mi opisuješ nalikuju na simptome napadaja panike, važno je isključiti i druga medicinska stanja. Određene medicinske pojave mogu imati slične simptome, stoga je uvijek preporuka da se isključi i medicinski uzrok. Za to se možeš obratiti liječnici obiteljske medicine, opisati joj probleme i zatražiti stručno mišljenje. Ako se utvrdi da je zaista riječ „samo“ o napadajima panike, tada je način na koji se oni mogu učinkovito tretirati obećavajući i raznolik. U nastavku ću ti opisati pristup koji je zasnovan na kognitivno-bihevioralnome modelu, a kaže da se (paradoksalno) napadaji panike najbolje tretiraju tako da im se osoba izloži!
Sve tehnike koje mi opisuješ, a koje si pokušala primijeniti, poput disanja, opuštanja i drugih, mogu biti korisne da se kroz dan opustiš ako osjećaš kontinuiranu napetost. No i sama primjećuješ da ti u trenutku izazovne situacije one ne pomažu u tolikoj mjeri. Kao što sam prije opisala, napadaje panike održava stalan strah i pretjerana opreznost. Ono što je u tom slučaju učinkovito jest da osoba stvori iskustvo da se zapravo ništa neće dogoditi i da napadaj panike nije opasan ni strašan. A to se najbolje postiže izlaganjem. Izlaganje zapravo znači da se osoba izlaže simptomima koji je zastrašuju, postupno i kroz duže vrijeme, dok se anksioznost ne smanji. To bi, primjerice, značilo da ako osoba ima izražen strah od povišenih otkucaja srca, treba započeti s postupnim izlaganjem tako da najprije samo sluša otkucaje srca, zatim sluša ubrzane snimke otkucaja, a onda se i sama izlaže situacijama koje će inducirati povećane otkucaje srca (primjerice, hodanje po stepenicama, intenzivnija tjelesna aktivnost i drugo). Važno je izlaganje provoditi dovoljno dugo da se anksioznost smanji. Anksioznost ima svoj plato i koliko god u početku naglo raste, u jednom trenutku dostigne svoju najvišu razinu i počne opadati. Bitno je izlaganje provoditi dovoljno dugo da anksioznost padne i da osoba vidi da se ništa nije dogodilo. Osim izlaganja, važno je raditi na restrukturiranju misli koje prate napadaje panike. Ako je, recimo, misao koja ti u takvim situacijama prođe kroz glavu Umrijet ću!, tu misao možeš preispitati. Misli nisu činjenice, nego neke pretpostavke koje imamo, pa se tako možeš pitati: Koji su mi dokazi DA je ta misao točna? Koji su mi dokazi da ta misao NIJE točna? Je li mi se ikada nešto dogodilo? Kolika je vjerojatnost da će mi se nešto dogoditi? Mogu li pokušati nekako drukčije formulirati tu misao? Na taj način možeš kreirati neku alternativnu misao, primjerice: Ovo je jako neugodno, ali nije opasno. Do sada je uvijek prošlo, znam da je to samo napadaj panike! Tu si misao možeš zapisati na karticu i imati ju pri ruci kada ti zatreba.
Važno je i prepoznati javljaju li se ti simptomi koje opisuješ u raznim nevezanim situacijama ili postoji neki obrazac koji bi mogao govoriti da je nešto drugo, situacijski vezano, u podlozi. Primjerice, kod nekih osoba mogu se javiti u javnim prostorima (trgovi, ulice, veliki dućani i sl.), kod drugih se mogu javiti samo u socijalnim situacijama (druženje s većim brojem ljudi, izlaganje), kod nekih se javljaju samo prije pisanja ispita ili ispitivanja… U takvim slučajevima najčešće govorimo o kombinaciji napadaja panike i anksioznosti vezane uza specifične situacije (socijalne, ispitne ili neke druge). Ako i ti primjećuješ da se anksioznost javlja u nekim specifičnim situacijama, a ne bez nekoga jasnog obrasca, korisno bi bilo pratiti koje su to situacije koje izazivaju anksioznost i napadaje panike. Postupno izlaganje takvim specifičnim situacijama, uz preispitivanje misli (onako kao što sam prije opisala) i normaliziranje simptoma anksioznosti također je učinkovit način ublažavanja simptoma.
Bilo bi korisno i promisliti o tome što se događalo na fakultetu, a da je dovelo do češćih anksioznih smetnji. Je li se možda u tom razdoblju događalo i nešto drugo u tvom životu, a da nije vezano uz fakultet? Znamo da se visoka anksioznost može javiti u situacijama stresa pa je osim rada na samim simptomima, potrebno raditi i na suočavanju sa stresnim situacijama. Ako uspiješ prepoznati neke stresne situacije i/ili događaje, pokušaj promisliti o tome što ti je do sada pomagalo da se uspješno nosiš s izazovnim situacijama, i pokušaj vidjeti bi li nešto od toga ponovno mogla početi primjenjivati. Naravno, da je pritom ugodno i konstruktivno. Napravi tjedni plan i kreni pomalo u realizaciju. Možda uvidiš da ti aktivnosti opuštanja pomažu ili da preferiraš druženje s prijateljima. Dovoljno je za početak uvesti i kratke ugodne aktivnosti te ih postupno povećavati.
Sve ovo što sam opisala jedan je od pristupa suočavanja s napadajima panike. Ima ih mnogo i postoje i druge učinkovite metode. Ako su napadaji panike česti i intenzivni, a anksioznost između napadaja izražena, predložila bih ti da pronađeš neku stručnu osobu koja će te voditi kroz tretman, bilo da je riječ o kognitivno-bihevioralnom tretmanu, u kojemu je naglasak na izlaganju i restrukturaciji misli ili nekoj drugoj vrsti tretmana. S obzirom na to da studiraš, spomenut ću ti da pri Sveučilišnom savjetovališnom centru rade educirane kolegice koje pomažu studentima s različitim izazovima i kojima se možeš obratiti za podršku. Više informacija možeš pronaći na:
Vjerujem da će biti sve u redu. Šaljem ti veliku podršku i mislim na tebe!
Sretno i… bit će sve OK!
Ana Đorić, psihologinja
