Pismo
Pozdrav. Muči me ljubavni odnos s mojim dečkom. Ja imam 26, a on 34 godine. Upoznali smo se prošlog ljeta i nakon dva mjeseca postali par. Veza nam se svodila uglavnom na viđanja vikendom. On ne živi u Rijeci, pa sam petkom putovala k njemu i ostajala do nedjelje jer preko tjedna radim u Rijeci. Sve je bilo savršeno, izvrsno smo se slagali, ali je on uvijek bio malo ljubomoran kad nije bilo razloga za to. Stvari su se zakomplicirale kada sam jedan vikend odlučila ići k svojima, a on je očekivao da ću, naravno, doći k njemu. Nisam mu iskreno rekla da idem doma, nego sam lagala da se ne osjećam dobro i da ću ostati u Rijeci spavati. Namjeravala sam otići samo na jedan dan tako da bih sljedeći dan došla k njemu. Zvao me, ali nisam vidjela pozive jer mi je mobitel ostao kod kuće dok sam bila s društvom vani. Navečer sam vidjela propuštene pozive i nazvala ga. I pita on mene gdje sam. Bio je lud, bijesan i ljut. Ušao je u moj stan u Rijeci, cimerica nije zaključala ulazna vrata, ušao je u sobu i vidio da me nema. Objasnila sam mu da sam lagala jer nisam željela da se ljuti što idem doma, a ne k njemu, ali, naravno, svjesna sam da to nije rješenje. Oprostio mi je, ali otad se ponaša jako sumnjičavo, posesivno, kontrolirajuće i provjeravajuće. Dolazi u Rijeku kao iznenaditi me dolaskom, a zapravo provjeriti gdje sam. Javlja se na pozive upućene meni jer misli da imam nekoga drugog spremljenog pod tim brojem, a natjerao me i da mu pokažem poruke i pozive na društvenim mrežama. I sve me to počelo gušiti. On se ne koristi društvenim mrežama i počelo mu je smetati što se uopće dopisujem tko zna s kime, a pokazala sam mu da se dopisujem s prijateljima iz mojega kraja jer nemam mogućnosti s njima se češće viđati. I tako je bio Badnjak, i tu smo večer provodili kod njegove najbolje prijateljice i družili se i on mi je stvarao pritisak govoreći da se ponašam kao da sam prvi put ovdje, da sam čudna i da se ne šalim opće, da on pokušava podignuti atmosferu, ali da mu svojim ponašanjem ne pomažem. Naravno, napio se. I inače mu nije strano opijanje. Sutradan smo trebali ići kod njegovih na ručak, ali zaspali smo. Rekla sam da se idem na brzinu istuširati i uzela mobitel sa sobom u kupaonicu. Vidio je to i nešto mi viknuo. Kad sam se oblačila, počeo se derati na mene: “Ajde više, jesi li gotova?”, a kad sam izašla iz kupaonice, bijesno je hodao ukrug, psovao i u tom trenutku udario šakom u ladicu i završio na Hitnoj s longetom. To je napravio i na poslu ljeti, tek mu se šaka oporavila i nakon ovoga mu je napukla ista kost. Kad se vratio rekao mi je da se boji da ga ne ostavim i da me voli. I došao je taj jedan petak kad je znao da ću doći k njemu, no ja sam mu tek popodne javila da idem doma. Opet sam lagala, govorila da tražim bus, a zapravo sam se već vozila doma BlaBlaCarom. Pitao me zašto sad idem doma, da što ću doma, da ni nema busa, odmah je zvao autobusni kolodvor da provjeri vozi li bus, da sam više doma nego kod njega, što uopće nije istina, i morala sam mu se opravdavati. Tad je zvao doma na moj kućni telefon. Moja mama je brzo rekla da sam upravo stigla kući, a ja sam njemu govorila da idem kasnije na bus. Opet me ulovio u laži i bio je jako ljut. Razgovarali smo preko poruka da to ne funkcionira, da ne možemo ovako, da sam pogriješila i povrijedila ga. I, kao, prekinuli smo i dogovorili se da ipak dođem k njemu da to riješimo licem u lice. I došla sam, sve smo raščistili, rekli da ćemo si ponovno dati šansu. Bližila se večer, a taj je dan njegovoj najboljoj prijateljici bio rođendan, ali kako ona ne želi čuti za mene jer misli da pravim budalu od njega, nisam više bila dobrodošla u njezin stan. I on je navečer otišao na proslavu njezina rođendana, a ja sam ostala sama u njegovu stanu gledati televiziju. Došao je nekoliko puta, iznenada, i taj zadnji put kad je naglo otvorio vrata, bila sam na mobitelu i od straha sam ga brzo maknula, ali ne zato što nešto skrivam, iako je stvarno djelovalo tako, svatko bi posumnjao. Samo je došao do mene i rekao: “Jel ‘imaš novaca za taksi do Rijeke?“ I dodao: „Imaš 15 minuta da napustiš ovaj stan.“ Požurivao me, govoreći: „Balavice jedna, na kakve ja balavice nasjedam, sramota te može biti, sigurno me varaš s nekim.“ Pogledala sam ga u oči i rekla: „Nikad te nisam prevarila, niti sam se s nekim dopisivala na taj način.“ Samo je viknuo: “Izlazi!” I tako sam otišla u ponoć, izbačena. Taksi nije vozio do Rijeke pa sam nazvala prijateljicu da dođe autom po mene. Dva dana me zvao, ispričavao se da je pogriješio, da to nisam zaslužila, da je izgubio strpljenje kad me vidio na mobitelu, da je poludio, da je i alkohol u njemu proradio. Rekla sam mu da to nije opravdanje. I govorio je da se bojao da ga ne napustim, da se i sad boji, a ja sve to i dalje opravdam jer ga volim, ali sam mu rekla da u taj stan ne mogu nikako kročiti, ne iz inata već iz straha. Rekao je da ne želi da ga se bojim, i sve smo to izgladili. Nakon kraćeg vremena ipak sam odlučila skupila snagu i otići k njemu. No te sam noći imala užasnu noćnu moru. Sanjala sam da me čekao na autobusnoj stanici i kad me nije bilo, ot išao se ubiti, tj. baciti pod auto. I nisam mogla doći k njemu, sve me to potreslo. Otkako me izbacio iz stana nisam baš bila dobro, imala sam napadaje plakanja, noćne more, spavala sam i po 13 sati samo da pobjegnem od stvarnosti. On kaže da će me čekati koliko god bude potrebno, ali kad se čujemo stalno govori da jedva čeka da me vidi, da mu falim i da ne zna kako još uvijek ima strpljenja. Da bi me najradije uzeo k sebi doma i nigdje me više ne bi puštao. Sad izmišlja da zajedno radimo neki posao samo da ja napustim svoj posao u Rijeci i dođem živjeti kod njega. Stalno smišlja nešto kako da me privuče k sebi, i ne pušta. Objasnila sam mu da sam prilično neovisna osoba i slobodna duha i da ne volim kad me netko guši i kontrolira i želi me posjedovati, od toga se ohladim. I mislim da me sve to i ohladilo od njega, ali kao da si to ne želim priznati niti skupiti hrabrosti da ga napustim. A i volim ga i dalje, ali se još uvijek bojim. Strah me da će, ako je do sada bio tako sumnjičav, biti to i dalje. Stalno mu je potrebna pažnja, kaže da je ljubomoran kad posvetim pažnju nekom drugom. A nije da mu ne dajem pažnju, nego mu nikad nije dovoljno. Kaže da je, dok je bio dijete, netko zaveo njegovu mamu i ona je bila spremna napustiti sve, cijelu obitelj. To je za njega bilo jako teško razdoblje, jedva je oprostio mami…. Prijatelji mi govore da ga napustim, ali se i dalje osjećam krivom za većinu problema. Upravo to što sam lagala, iako to, po meni, i nisu velike laži, već samo da se on ne bi loše osjećao. Znam da to nije u redu s moje strane, ali nikad nekoga drugog nisam imala, samo to njemu ne mogu nikako dokazati jer mu fali povjerenja. Govori da bi život dao za mene, da sam mu sve i da mu trebam da i on može ići dalje, da ću ga spasiti i takve stvari… Molim Vas stručan savjet, što bi bilo najbolje učiniti u cijeloj ovoj situaciji? Ali da mi ne savjetujete da probamo oboje ići na razgovor kod stručnjaka jer ne vjerujem da bi on pristao na takvo što. Stvarno ne znam što da radim. Lijep pozdrav.
Odgovor
Ponašanje tvog partnera opisuješ ljubomornim, kontrolirajućim i posesivnim. Premda pojedina ponašanja i geste osoba s kojima smo u emocionalnom odnosu prepoznajemo kao privrženost i strastvenu ljubav, ako je zbog moći, kontrole i zastrašivanja, onda to nazivamo nasilničkim ponašanjem. Problem nasilja u vezama vrlo je aktualan te razlikujemo više vrsta nasilja. Psihičko ili emocionalno nasilje najčešći je oblik nasilja, a pojedina istraživanja govore da više od 50 posto mladih svjedoči da su doživjeli neki oblik nasilnog ponašanja u partnerskim vezama. Najčešće opisuju kontrolirajuće i posesivno ponašanje, izrazitu ljubomoru i ucjene.
Iz opisa situacija u kojima ste se nalazili vidim da je znalo doći i do ponižavanja od strane partnera te fizičke manifestacije ljutnje (udaranje šakom u namještaj) zbog izljeva bijesa, što govori o njegovoj eksplozivnoj naravi. Sklonost opijanju također dovodi do većeg broja situacija u kojima te njegova promjena ponašanja zastrašuje. Ti si sklona samookrivljavanju i svoju laž s početka priče navodiš kao okidač za nadolazeće probleme. Postavlja se pitanje zašto si imala potrebu lagati? Kakav je to partnerski odnos u kojem nismo spremni reći svoju potrebu ili želju? U podlozi je najčešće strah od nerazumijevanja, tuge, ljutnje… Već tada si osjećala da je on sklon pretjeranoj kontroli i da ti polako gubiš svoju autonomiju. Koliko često si promijenila svoje ponašanje samo da ne izazoveš njegov bijes i time odustala od sebi važnih stvari te s vremenom postala izolirana i usmjerena na njega? Navodiš da tvoji prijatelji navijaju da ga ostaviš? Je li moguće da tvoji bližnji vide ono što ti još uvijek nisi spremna vidjeti?
Što je ljubav? Opisuješ da te on voli i da bi dao sve za tebe. Kvalitetna veza podrazumijeva uzajamne odnose pune poštovanja, povjerenja, uvažavanja, podrške, iskrenosti, prihvaćanja različitosti i skrbi. To znači poštovati osobnost i granice partnera, ne nanositi mu bol. Jedan od češćih razloga zbog kojih ljudi ostanu u vezi upravo je taj što misle da mogu promijeniti svog partnera i da su ta ponašanja samo odraz ljubavi. Promjene bez stručne pomoći u najvećem broju slučaja zapravo nema. On nije spreman raditi, barem tako ti navodiš. Ti jesi. Radi na tome da si osvijestiš koliko si vrijedna i da nitko nema pravo zatrti taj slobodni duh.
I sjeti se, LJUBAV VOLI, A NE BOLI.
Za stručnu pomoć i osnaživanje možeš se javiti i u Savjetovalište za žrtve nasilja koje provodi udruga SOS Rijeka.
Tamara Milovanović, dipl. psihologinja
