Pismo
Pozdrav! Imam 18 godina i jako me muči to što imam manjak samopouzdanja, samopoštovanja i što previše ispitujem i analiziram sve što učinim. Kao dijete proživjela sam dosta ponižavanja u osnovnoj školi, znači trpjela sam zlostavljanje od šeste godine. Često su mi kolege iz razreda govorili da sam ružna i glupa, da apsolutno ništa ne vrijedim. U zadnjih nekoliko mjeseci stalno me proganjaju njihove riječi i pomislim kako su stvarno bili u pravu, stvarno ništa me vrijedim… Idem u gimnaziju i zapravo sam nezainteresirana za skoro svaki predmet, a i ne idu mi predmeti baš od ruke (prvi razred sam prošla s 3 zbog teške prilagodbe na novu okolinu, nisam se mogla nikako koncentrirati na učenje, a drugi razred sam prošla s 4, ali nezadovoljna sam prosjekom jer je bio ispod 4.0). Moj je problem što samu sebe uvjeravam, nakon svih onih riječi koje su izgovorili mojih vršnjaci, da sam zapravo vrlo niske inteligencije. Nemam baš puno prijatelja i kada razgovaram s nekom osobom iz razreda, znam izjaviti neku glupost i poslije se pitati zašto sam to uopće rekla. Pred prijateljicama s kojima sam si dobra nikad ne govorim takve gluposti i onda mi nije jasno zašto uopće izjavim nešto nezgodno pred osobama s kojima se baš i ne družim. Prošle godine mi je jedan dečko rekao: “Bez uvrede, ali glupa si”, i nije prvi koji mi je to rekao, stalno sam to slušala u osnovnoj. Nikada nemam vjere u sebe i stalno mislim da će profesori misliti da sam glupa čim nešto krivo kažem (plus ni ne javljam se u školi jer ne znam, a i kada znam, jako me sram odgovoriti na pitanje) i baš sam uvjerena da cijeli razred misli da sam glupa i da ništa ne znam. U biti, znam da se ne bih trebala brinuti što drugi misle jer nitko ne živi od tuđeg mišljenja, pogotovo mišljenja osoba s kojima se nakon završetka škole vjerojatno nikad neću ni čuti… Planiram studirati u drugom gradu i živjeti u studentskom domu i nadam se da ću na faksu steći više prijatelja s čije strane ću osjetiti poštovanje, a ne osuđivanje. Ne znam što da radim, vlastite misli me guše, osjećam se jako tjeskobno što prije nije bio slučaj, isplakala bih se i bilo bi dobro, a sad više nemam snage ni plakati. Svi su bolji i pametniji od mene…
Odgovor
Vršnjačko nasilje svijet žrtve može ispuniti strahom, nesigurnošću, tugom, usamljenošću i osjećajem bespomoćnosti. Za dijete ili mladu osobu škola i školsko okruženje postaje nesigurno i neprijateljsko mjesto. Ako je bila riječ o osnovnoj školi, onda se često ti osjećaji preslikavaju i na srednjoškolsko okruženje. Kao što si i sama dobro prepoznala, jedna je od najčešćih i najsnažnijih posljedica vršnjačkog nasilja gubitak samopoštovanja, odnosno osjećaj manje vrijednosti i sklonost samokritičnosti. Stalno usmjeravanje na određenu osobinu žrtve ponižavanjem i uvredama mogu dovesti do toga da žrtva počne sebe promatrati tim očima.
Sve opisano, pa i značajno ozbiljniji simptomi, zajednički su velikom broju žrtava. Vršnjačko nasilje može imati dugoročne posljedice i zato je važno čim prije prepoznati ga i djelovati. U tvom slučaju nasilje nije bilo prepoznato, ali ti si se sama odlučila izboriti za sebe i potražiti pomoć, što je uistinu značajan korak!
Koliko puta si u životu prebrodila neke teške situacije? Jesi li svjesna svojih dobrih osobina? Kada si zadnji put bila ponosna na neki svoj uspjeh (uspjesi nisu isključivo školska postignuća)? Čini mi se da teško otklanjaš negativne misli i usmjerena si samo na neuspjehe i negativno viđenje sebe. Okolina u kojoj se nalaziš možda nije podržavajuća, ali vjerujem da velik broj tvojih kolega iz razreda ne prepoznaje tvoje strahove i probleme. Zasigurno se u tvojoj okolini nalazi još vršnjaka koji se osjećaju i razmišljaju kao ti pa je nekad dobro osvrnuti se oko sebe. Možda tako pronađeš nekoga s kim ćeš dijeliti školske trenutke. Drago mi je čuti da imaš bliske prijatelje s kojima si opuštena i možeš biti ono što jesi. Jesi li s njima ikad podijelila svoje osjećaje?
Nekad je potreban novi početak te je važno razmišljati o nastavku školovanja i podupirem te u promjeni koja ti je očito potrebna. Prije toga velikog koraka imaš vremena za rad na sebi.
Savjetujem ti da potražiš pomoć stručne osobe s kojom ćeš promijeniti stare obrasce razmišljanja, preispitati svoja uvjerenja i postupno mijenjati sliku o sebi.
Tamara Milovanović, dipl. psihologinja