Nedavno sam gledala film star više od 25 godina koji mi je otvorio jednu potpuno novu temu za razmišljanje. Priča je to o sedmogodišnjem dječaku Ludovicu koji sanja o tome da je djevojčica. Nosi haljine, stavlja ogrlice, igra se s lutkama, a posebno mu je dragocjena njegova duga kosa. Kad Ludovic kaže: Sad sam dječak, ali jednog dana bit ću djevojčica, njemu se to čini sasvim logičnim raspletom događaja. Ludovic živi u svijetu beskrajnih mogućnosti, u kojem granica između snova i stvarnosti jedva da postoji, u svijetu kojim se nametnuta društvena očekivanja i ograničenja još nisu uspjela proširiti.
Ma Vie En Rose priča je i o majci i ocu koji se ne znaju nositi s različitošću, ali i snagom i ustrajnošću uvjerenja svoga djeteta i s druge strane s neodobravanjem okoline. Priča je to i o mirnom susjedstvu koje kroz Ludovica otkriva različitost, priča o strahu tog susjedstva od nepoznatog, kao i o nerazumijevanju i odbacivanju nepoznatog.
Cijeli je film u potpunosti prožet ružičastom bojom, što pridonosi satiričnom doživljaju i podsjeća nas na to da svi mi nosimo naočale obojene predrasudama i stereotipima.
Je li dječak ili djevojčica?
Rodni identitet većine ljudi u skladu je s njihovim biološkim karakteristikama, ali kod transrodnih osoba, kao što je Ludovic, rodni identitet razlikuje se od njihova biološkog spola.
Da je rodni identitet urođen i da se ne može mijenjati pod utjecajem postnatalnih procesa govori nam slučaj Davida Reimera. U šezdesetim i sedamdesetim godinama prošlog stoljeća, u kontekstu biheviorizma, pretpostavljalo se da se dijete rađa kao tabula rasa, a da se društvenim konvencijama potiče njegov razvoj u muškom ili ženskom smjeru. Ta je pretpostavka prethodila odluci da se šestomjesečni dječak David, kojem su tijekom manje operacije pogreškom odstranili genitalije, odgoji kao djevojčica. Da bi se potaknuo proces feminizacije, odstranili su mu i testise, oblačili su ga u odjeću za djevojčice, osigurali mu psihološku potporu, a tijekom puberteta primao je i ženske spolne hormone. Suprotno očekivanjima, odrasli se David ipak odlučio izjašnjavati kao muškarac. Međutim, njegova sklonost problematičnom ponašanju i depresivni poremećaj od kojega je patio, doveli su do tragičnog završetka njegova života, počinio je samoubojstvo.
Većina suvremenih hipoteza o mogućim uzrocima transrodnosti pretpostavlja kombinaciju genetičkih faktora i utjecaja hormona na razvoj mozga u kritičnom prenatalnom razdoblju. Neurobiološka teorija transrodnosti temelji se na činjenici da se diferencijacija spolnih organa događa u prva dva mjeseca trudnoće, a spolna diferencijacija mozga u drugoj polovici trudnoće i postaje očita tek u odrasloj dobi, te da su ta dva procesa izložena različitim utjecajima.
Pretpostavlja se da su modifikacije u strukturama mozga koje se nazivaju intersticijska jezgra strije terminalis (BNST) i intersticijska jezgra anteriornog hipotalamusa (INAH3), osnova problema rodnog identiteta. Ustanovljeno je, naime, da se veličina BNST-a i broj neurona zapravo slaže s rodom, a ne s biološkim spolom transrodnih osoba. Post mortem istraživanjem pronađeno je i da Male-to-Female (MtF) transrodne osobe imaju INAH3 sa ženskim osobinama te da je kod Female-to-Male (FtM) transrodnih osoba volumen i broj neurona INAH3 unutar muškog raspona. Budući da te anatomske razlike postaju vidljive tek u odrasloj dobi, rano identificiranje transrodnosti zapravo nije moguće.
Plava boja je za dječaka, a ružičasta za djevojčicu
Svaka osoba koja prekoračuje društvene uloge, pravila i stereotipe svakodnevno se susreće s predrasudama, neprihvaćanjem i diskriminacijom većine.
U filmu je poseban naglasak stavljen upravo na socijalne izazove koje nosi dječakova različitost te način na koji se Ludovic i njegova obitelj nose s tim problemima. U početku su svi uvjereni da je ponašanje koje Ludovic iskazuje normalna razvojna faza koju će dječak uskoro prerasti. No s obzirom na to da se to ne događa, njegovu obitelj postupno izoliraju iz društva: više ih se ne poziva na zabave, a zatim i ne pozdravlja na ulici. Štoviše, kada se sazna da je Ludovic zaljubljen u Jérômea, dječaka čiji je otac šef njegovu ocu Pierreu, kod roditelja druge djece javlja se strah, pa i mržnja. Zbog njihova pritiska na ravnatelja, Ludovic je prisiljen preseliti u drugu školu.
Da su škole posebno nesigurne za transrodnu djecu pokazala je jedna studija u kojoj je čak 75% transrodne djece izjavilo da se, zbog javnog izražavanja svoga rodnog identiteta, u školi osjeća nesigurno, u usporedbi s 32% rodno konformnih dječaka i 23% rodno konformnih djevojčica. Unutar škole, najčešće se osjećaju nesigurno na mjestima kao što su školski zahod i svlačionice te na satu tjelesne kulture. Istraživanja dosljedno pokazuju da u usporedbi s njihovim rodno konformnim vršnjacima postoji veća vjerojatnost da će transrodna djeca izostajati iz škole, doživjeti viktimizaciju i vršnjačko zlostavljanje te općenito imati negativnu percepciju školske klime. I Ludovica djeca u školi svakodnevno ismijavaju, a nerijetko mu ostali dječaci fizički prijete. Ludovicova braća umorna su od toga da ga uvijek moraju braniti u školi od ismijavanja ili zlostavljanja, iako kod kuće vole svoga neobičnog brata. Diskriminacija i viktimizacija u školama povezane su s visokom stopom depresije, samoozljeđivanja i suicidalnih misli kod transrodne djece.
Veliku ulogu u psihičkom zdravlju transrodnih osoba ima i potpora koju dobivaju od obitelji. Transrodna djeca odgajana u obitelji koja ih ne podupire često reagiraju simptomima depresije, anksioznosti, straha, ljutnje, niskog samopouzdanja, samoozljeđivanjem te suicidalnim mislima. Nažalost, često se ne uzima u obzir da su takva rizična ponašanja normalan odgovor na neuspješan pokušaj asimilacije s neprijateljskom sredinom, već se smatraju dodatnim dokazom da s djetetom nešto nije uredu. Izopćen od svojih školskih vršnjaka, suočen s nerazumijevanjem svoje obitelji i naposljetku istjeran iz škole i naselja, Ludovic prihvaća da ne može biti dječak kakva njegova obitelj želi. Nakon očajničkog pokušaja da si oduzme život, njegova obitelj konačno shvaća da bez obzira na to što društvo misli, moraju prihvatiti Ludovica onakva kakav uistinu jest.
Posljednje riječi u filmu, Što god se dogodilo, ti ćeš uvijek biti naše dijete, riječi su koje svako dijete želi čuti od svojih roditelja.
autorica: studentica Tiziana Srdoč
mentorica: prof. dr. sc. Mladenka Tkalčić
Sveučilište u Rijeci, Filozofski fakultet, Odsjek za psihologiju
urednica: dr. sc. Kristina Dankić, Grad Rijeka