Pismo
Pozdrav,
oduvijek sam bila odgovorna učenica koja je ispunjavala sve svoje obveze na vrijeme i poprilično uspješno. Ove godine sam upisala željeni fakultet za koji sam otprije znala da je dosta zahtjevan (neki ga opisuju kao i najteži – dakako, to je subjektivno…) i sada kada bih trebala biti najodgovornija verzija sebe (posebno jer znam koliko su fakultet i obveze na njemu zahtjevne), ne mogu se natjerati da krenem rješavati obveze na njemu. Zaista ne znam što se događa sa mnom, konstantno prokrastiniram i, logično, zbog toga sam pod sve većim stresom i pritiskom. Ne znam događa li se to zbog stresa, umora, straha od neuspjeha (možda sam preveliki perfekcionist ili imam previše izraženu narcisoidnu ličnost i strah me kako ću prihvatiti da nisam u nečemu toliko dobra pa jednostavno izbjegavam suočavanje s mogućim neuspjehom). Ne znam što napraviti i što bi mi itko mogao savjetovati, osim da se pokrenem (mislim da je to i jedini odgovor na moj problem, ali ne znam kako…). Imam osjećaj da sam zapela u situaciji iz koje nema izlaza. Nemam plan „b“, zato plan „a“ mora bit uspješan (ovaj fakultet) i strah me što će se dogoditi ako se ispostavi da nisam dovoljno dobar kapacitet za njega.
Odgovor
Draga djevojko,
prije svega, čestitam ti na dosadašnjim akademskim uspjesima i razvijenom osjećaju odgovornosti koji je svakako vjetar u leđa i u sadašnjoj situaciji koju opisuješ. Iz tvog pisma iščitavam zabrinutost zbog očekivanja neuspjeha vezanog uza zahtjevnost izabranog fakulteta. Utješno je da određena količina zabrinutosti ima adaptivni značaj; podiže nam motivaciju za učenjem i uspjehom. No dopustimo li zabrinutosti da nama ovlada, nastane problem o kojem pišeš. Želeći izbjeći neugodu, potencijalni neuspjeh, pribjegavamo izbjegavajućim oblicima ponašanja (odgađanje) koji zapravo sve to samo pojačavaju.
Sigurno si i sama osjetila kratkoročno olakšanje svaki put kada odgodiš učenje i nađeš si opravdanje za izbjegavanje ulaganja truda oko svladavanja ispita na vrijeme, no ubrzo to trenutačno olakšanje preraste u još veću brigu. Odgađanje s namjerom da se dobro osjećamo na kraju nas ostavi s još gorim osjećajem, pogotovo kada dođe vrijeme suočavanja s posljedicama. Osjećaj krivnje, samooptuživanje i anksioznost zbog odlaganja, dodatno pojačavaju neugodu u vezi s aktivnostima koje se odlažu, a što vodi učvršćivanju izbjegavajućeg ponašanja. Drugim riječima, kratkotrajni pokušaji popravka raspoloženja sabotiraju naš trud jer svako odlaganje zapravo vodi povećanju neugode. Pravi popravak našeg raspoloženja dolazi onda kada počnemo raditi ono što je važno i dobro za nas.
Ono što se u tvojoj situaciji nameće kao nužnost jest nalaženje izlaza iz sadašnje nepomične pozicije. Za početak, sebi oprosti dosadašnja odgađanja i ne predbacuj si za propušteno. Usmjeri se na „sada“ i ono što možeš napraviti za sebe danas.
Postavi si kratkoročne i lako ostvarive ciljeve.
Rangiraj zahtjevnost svojih ciljnih zadataka te kreni s rješavanjem od manje zahtjevnih ka složenijima.
Primijeti kako se osjećaš nakon što riješiš svaki postavljeni zadatak.
Iskustvo uspjeha zbog obavljenih zadataka ima okrepljujuću snagu i povećava vjerojatnost ponovnog izvođenja. Osjećaj samozadovoljstva zbog uspjeha neka ti bude motiv za tvoja buduća ulaganja.
Povremene neuspjehe, koji su sastavni dio svakog uspješnog puta, nauči interpretirati kao vlastito korisno i poučno iskustvo za sutra, a ne kao dokaz vlastite nekompetencije.
Prisjeti se svoga dosadašnjeg školovanja, sigurno si nekad bila manje, a nekad više uspješna, no povremeni „neuspjesi“ i pokoja lošija ocjena nisu te učinili manje sposobnom i manje odličnom. Što bi, recimo, bilo da si onda, tijekom svoga gimnazijskog školovanja, sebi rekla, ne znam kako da se pokrenem, ne mogu se natjerati da krenem rješavati obveze, složenost programa me čini zabrinutom i sl. Što bi tada takvoj sebi savjetovala… kako bi se pokrenula…
U situacijama kada se naša postignuća ne podudaraju s našim očekivanjima važno je da vlastite „neuspjehe“ ne interpretiramo na katastrofičan i konačan način te, jednako tako, da vlastitim očekivanjima omogućimo prilagodljivost. Visoki (samo)nametnuti standardi provedbe mogu interferirati s uspješnosti izvođenja zadatka.
Vjerujem da je tvoja motivacija za uspjehom puno veća od straha od mogućeg neuspjeha te da posjeduješ dovoljno hrabrosti da se uhvatiš u koštac sa zadacima i obavezama koje izabrani fakultet pred tebe postavlja i nastaviš nizati svoje uspjehe.
Sretno!
Darija Russo Vilić, psihologinja
