Pismo
Treća sam godina preddiplomskog studija (ove godine ponavljam neke predmete, zapravo sam već trebala završiti preddiplomski), ostala su mi dva ispita i završni rad koji trebam napisati i obraniti. Jedan predmet me plaši jer je najteži na cijelom studiju i treba naučiti apsolutno sve jer su profesori takvi. Rok je 10. srpnja i iako sam počela učiti ide jako sporo i iskreno mislim da nema šanse da prođem. Ne znam kako zadržati koncentraciju kad počnem učiti. To traje sat vremena i onda počnem raditi nešto drugo i svaki dan kažem ‘sutra ću cijeli dan’ – i opet sve bude isto. Osjećam se grozno jer planiram ići na diplomski u Zagreb i tome se veselim, a ako ne prođem taj ispit planovi padaju u vodu. Postoji i jesenski rok, ali ne mogu izdržati tu neizvjesnost. Osjećam se stvarno bespomoćno i jadno i kao da će mi život završiti ako ne prođem taj ispit.
Odgovor
Hvala ti što si nam se javila.
Dok sam čitala tvoj upit, podsjetila sam se na svoje muke s ispitnim rokovima na fakultetu. Studentsko razdoblje je jako uzbudljivo, ali ujedno i iscrpljujuće. Osjećam tvoju bespomoćnost i užas koji si opisala. Vjerujem ti da se tako osjećaš i da ti se čini kao da će život završiti ako ne prođeš taj ispit.
Odmah bih te voljela pitati misliš li i dalje tako? Hoće li ti život završiti ako ne prođeš ispit?
Pročitala sam o tvojoj jakoj želji (i motivaciji) da upišeš diplomski studij u Zagrebu, zbog čega bi trebala položiti baš taj “kobni” ispit. Imati tako snažnu želju je dobro jer nas upravo ona vuče i daje energiju da nastavimo provoditi aktivnosti koje su nam potrebne za ostvarenje svoje želje. Drugim riječima, tvoja želja za odlaskom u Zagreb može biti tvoje gorivo za učenjem.
U tvom sam upitu, međutim, pročitala kako smatraš da sat vremena učenja u danu nije dovoljno i da bi trebala učiti cijeli dan. Pitam se je li itko ikada uspio učiti baš cijeli dan? Poznaješ li ti nekoga tko je učio cijeli dan i tako dvedeset dana zaredom?
S obzirom na to da ne mogu čuti tvoj odgovor, dat ću ti svoje mišljenje. Smatram da je učenje aktivnost za koju trebamo imati puno energije, slično kao i za kopanje u vrtu. Samo upotrebljavamo neke druge mišiće (i pritom pomažemo da naše znanje raste). Da bismo imali dovoljno energije za učenje, trebamo biti odmorni, nahranjeni, hidratizirani, ali i motivirani. Motivaciju svakako imaš, no pitam se jesi li uspjela zadovoljiti svoje primarne potrebe? Kada nešto jako želimo, željeli bismo tome posvetiti maksimalne kapacitete, što je jako dobro u teoriji. U praksi, ipak, primjećujemo kako smo u biti ljudska bića, a samim time željni odmora, hrane, tekućine, druženja ili nekih drugih aktivnosti.
Netko nečega više, a nečega manje.
Naš dnevni raspored može biti primarno usmjeren na učenje, ali uz to bismo trebali isplanirati i druge aktivnosti koje će zadovoljiti naše potrebe. Zaključujem, stoga, da nije realno učiti cijeli dan i biti pritom produktivan.
Zamislimo da u danu imamo jednu bateriju. Kada je puna, baterija je zelene boje, a kada je prazna onda je crvene boje. Pretpostavimo da se ujutro probudimo s maksimalno napunjenom baterijom. Jutro je, tada, idealno vrijeme za provođenje aktivnost koja nas troši – primjerice učenje. Što više učimo naša se baterija više prazni. Da bismo je napunili, trebamo provoditi aktivnosti koje nas energiziraju pa tako, primjerice, možemo otići na kavu s prijateljima. Zamislimo da smo bili na kavi sat vremena i baterija nam se ponovno napunila skoro do maksimuma. Kada je tako puna, opet smo spremni za učenje ili koju drugu aktivnost koja nas troši. Isprobaj tu metaforu primijeniti na svom osobnom primjeru.
Koliko je tvoja baterija trenutačno napunjena?
Koje je boje?
Čime se tvoja baterija puni, a čime troši?
Ovim bih te putem pozvala da osvijestiš koliko ti je baterija napunjena tijekom dana pa da uvedeš neke od aktivnosti koje bi ti mogli pomoći napuniti bateriju i time ti omogućiti bolju koncentraciju pri učenju.
Naša razmišljanja izravno utječu na to kako se osjećamo i što činimo, zbog čega je dobro osvijestiti na koji način promišljaš o učenju. Iz tvog upita zaključila bih da ti učenje stvara velik pritisak. Navest ću neke misli koje sam pročitala iz tvog upita, a za koje mi se čini da odražavaju tvoje razmišljanje o učenju: „Moram položiti inače će mi život završiti.“ „Ako ne učim cijeli dan, past ću ispit i svi će mi planovi pasti u vodu.“ „Ovaj ispit je najteži i moram znati apsolutno sve.“ „Ne smijem pogriješiti.“
U situacijama kada se osjećamo anksiozno, bespomoćno, “jadno”, bezvoljno ili slično, primjećujemo da nam se po glavi vrte misli koje su uglavnom negativne, pesimistične, pa čak i katastrofične. Takve misli su kratke, spontane i javljaju se automatski. Najčešće su u obliku izjave, a mogu biti i u obliku pitanja ili slike. Takve misli nazivamo negativnim automatskim mislima. Uteg takvih misli leži u tome što najčešće ne preispitujemo njihovu točnost. Vjerujemo im baš takvima kakve se pojave u našem umu, zbog čega se osjećamo neugodno, anksiozno, depresivno…
Ovo su neke od kategorija negativnih automatskih misli:
– Etiketiranje (pridavanje negativnih etiketa sebi ili drugima: „Glupa sam.“)
– Generaliziranje (donošenje zaključka na temelju jednog događaja: „Nikad mi ništa ne ide.“)
– Katastrofiziranje (predviđanje najgorega mogućeg ishoda, za koji se smatra da se neće moći tolerirati: „Ako padnem ispit, neću se nikad zaposliti.“)
– Emocionalno zaključivanje (donošenje zaključka na temelju svojih emocija: „Povraća mi se od učenja.“)
– Čitanje misli (zaključivanje o sebi pretpostavljanjem tuđeg razmišljanja bez dovoljno dokaza o tome: „Sigurno misli da nisam dovoljno učila.“)
– Sve ili ništa (promatranje situacije kroz crno-bijele naočale, umjesto obuhvaćanje cijelog konteksta: „Ako padnem ovaj ispit, ništa ne vrijedim.“)
– Gatanje (zaključivanje o svojoj budućnosti na temelju sadašnjih događaja. „Ako padnem ispit, nikad se neću zaposliti.“)
Prvi je korak u suočavanju sa svojim negativnim automatskim mislima njihova identifikacija. Dobro osluškuj svoje misli, a povremeno ih zapiši i odredi mogu li se smjestiti u jednu od prije navedenih kategorija. Ako ne možeš prepoznati gdje bi svrstala te misli, to je u redu. Možda je riječ o nekoj drugoj kategoriji koja ovdje nije navedena. Ključno je da prepoznamo je li nam ta misao korisna (i točna), netočna, ali korisna ili netočna i nekorisna. Upravo nam te netočne i nekorisne misli najviše smetaju i u nama izazivaju neugodna emocionalna stanja.
Nakon identifikacije negativnih automatskih misli, dobro je pronaći njihovu alternativu, odnosno točnije ili korisnije mišljenje. To možeš učiniti ispitujući se nekim od navedenih pitanja:
Je li ova misao pretpostavka ili činjenica?
Što bih rekla svojoj prijateljici/prijatelju koja/i tako misli?
Što ću o tome misliti za 5, 10 ili 20 godina?
Što je najgore što se može dogoditi? Koliko je vjerojatno da se baš to dogodi?
Kakve emocije ova misao izaziva u meni?
Je li ova misao korisna?
Kako ovu misao mogu pretvoriti u korisniju misao?
Je li bilo sličnih situacija u prošlosti kada sam ovako razmišljala? Što se tada dogodilo? Jesu li se moji misli ostvarile?
Najčešće nam već samo pronalaženje alternativnog odgovora pomaže da se osjećamo emocionalno rasterećenije i oslobođeno od tih negativnih misli.
Dok učiš, pokušaj se organizirati tako da sa strane imaš papirić na kojemu ćeš zapisivati svaki put kada ti odlutaju misli na nešto drugo. Primjerice, ako se sjetiš da ćeš morati staviti prati crvenu majicu koja će ti trebati, zapiši na papirić „Crvena majica“ i nastavi s učenjem. Na taj način daješ dovoljno pažnje onome što ti je u tom trenutku prošlo kroz um, ali se usmjeravaš na ono što ti je cilj, odnosno na učenje. Učenje je uvijek lakše kada postoji vremensko ograničenje, stoga si možeš napraviti raspored kada ćeš učiti i odrediti točno vrijeme učenja. Nakon što počneš učiti, upali alarm tako da znaš kada prestaje vrijeme za učenje, a počinje vrijeme za nešto drugo. Osim što trebaš poštovati zadano vrijeme za učenje, nakon učenja toplo preporučujem da se nečime nagradiš. Neka nagrade budu male, ali slatke 🙂 .
Želim ti svu sreću s ispitom, ali i daljnjim studiranjem! Iskreno se nadam da ćeš uspjeti ostvariti svoju želju.
Gracia Dekanić Arbanas, mag. psych.
