Pismo majke:
Moja kći (16) je jedva prošla prvi razred gimnazije (njezin izbor). Problem je što uvijek odgađa sve zadatke do zadnjeg trena pa ih ili odradi loše ili uopće ne napravi. Primjer: imala je 15 dana da napravi zadaću iz informatike (bilo je tu puno zadataka), i na kraju je nije predala. I dobila je jedinicu, naravno. Kad joj kažem da ide učiti, odgovor je: ‘Baš sad neću kad si mi ti rekla”.
Soba joj je užasno neuredna i posprema samo kad je ucjenim, ne pustim je van dok ne spremi sobu. Pretpostavljam da sam previše popustljiva s njom, npr. malokad je ne pustim van za vikend (do 23:00 petkom i subotim) jer želim da ima društvo i prijatelje.
Uglavnom to ucjenjivanje ne pali uvijek, i ne znam kako da je motiviram. Kad se ljutim na nju, ona odmah počne plakati i ide u svoju sobu. Inače je mirno i pristojno dijete, u školi se lijepo ponaša.
Ne znam kako je natjerati da se pokrene, uključi mozak, preuzme odgovornost za svoje postupke.
Odgovor
Pozdrav!
Iz Vašeg pisma razumijem da se već neko vrijeme suočavate s izazovom na koji način pomoći kćeri da bude uspješnija u školi te kako uspostaviti komunikaciju koja je temeljena na razumijevanju i suradnji, a ne na ucjeni ili popustljivosti. Vjerujem da Vam je teško gledati svoju kćer kako se bori s odgađanjem važnih zadataka i neuspjehom koji slijedi iza toga, osobito jer znate da bi mogla bolje iskoristiti svoje potencijale. Također, razumijem iz Vaših riječi da je njezino nesuradljivo ponašanje posebno izraženo prema Vama, što dodatno otežava Vašu situaciju.
Mnogi roditelji ne razumiju zašto se njihovi tinejdžeri povremeno ponašaju impulzivno, iracionalno, kao da ne promišljaju o dugoročnim posljedicama i ne uzimaju u potpunosti u obzir posljedice svojih postupaka. Pitate se kako da joj pomognete da uključi mozak. Možda je prvi korak razumijevanje kako njezin mozak u ovom životno razdoblju funkcionira.
Činjenica je da se adolescenti razlikuju od odraslih u načinu na koji se ponašaju, rješavaju probleme i donose odluke, a za tu razliku postoji i biološko objašnjenje. Naime, studije su pokazale da naš mozak sazrijeva i razvija se tijekom djetinjstva i adolescencije, pa sve do rane odrasle dobi. Znanstvenici su identificirali specifično područje mozga koje se naziva amigdala, a koje je odgovorno za neposredne reakcije, uključujući strah i agresivno ponašanje. Ovo se područje razvija relativno rano. Međutim, frontalni korteks, područje mozga koje kontrolira rasuđivanje i pomaže nam da razmišljamo prije nego što djelujemo, razvija se kasnije. Ovaj se dio mozga mijenja i sazrijeva sve do odrasle dobi. To znači da mozak adolescenata funkcionira drukčije od mozga odraslih kada donose odluke ili rješavaju probleme. Njihove postupke više vodi emocionalna i reaktivna amigdala, a manje promišljen, logični frontalni korteks. Na temelju faze razvoja mozga, adolescenti imaju veću vjerojatnost da će djelovati impulzivno, pogrešno tumačiti društvene znakove i emocije, upadati u nevolje, upuštati se u rizično ponašanje, a manju vjerojatnost da će razmisliti prije nego što djeluju, zastati kako bi razmotrili posljedice svojih postupaka ili promijeniti svoje neprimjereno ponašanje.
Ove činjenice ne znače da mladi ljudi ne mogu donositi dobre odluke ili razlikovati ispravno od pogrešnog, odnosno da ne bi trebali biti odgovorni za svoje postupke. Međutim, svijest o tim razlikama može nam barem donekle pojasniti neka ponašanja koja iz naše ˝odrasle˝ perspektive djeluju nelogično.
Problem odgađanja može biti utemeljen na lošoj prosudbi i neadekvatnoj organizaciji vremena, no može ukazivati i na neke druge izazove s kojima se Vaša kći nosi. Većina roditelja ovo ponašanje tumači kao lijenost ili prkos, ali često je riječ o takozvanoj prokrastinaciji. Uzrok prokrastinacije, odnosno odugovlačenja u izvršavanju određene zadaće su intenzivni osjećaji preopterećenosti. Moguće da Vaša kći ima lošije organizacijske vještine, što ometa njezinu sposobnost određivanja prioriteta i planiranja unaprijed zadataka koje mora dovršiti. To ju dovodi do osjećaja preopterećenosti, što onda dovodi do osjećaja tjeskobe koji onda u njezinu mozgu aktivira sustav reakcije “bori se ili bježi”. U Vašem primjeru, doslovno, bori se s Vama i bježi od zadatka, odnosno frustracije. Cijeli niz nesretnih događaja i neugodnih osjećaja koji Vi vidite, odnosno tumačite kao lijenost i neodgovornost, a uzok zapravo leži negdje drugdje. Za vašu kćer, odgađanje zadataka i nered mogu biti način da se nosi s unutarnjim osjećajem nesigurnosti, stresa ili preopterećenosti. Možda nije potpuno svjesna toga što se događa, ali njezino ponašanje može biti način na koji pokušava upravljati osjećajem nesposobnosti, straha od neuspjeha ili čak osjećajem gubitka kontrole u svom životu. Adolescenti katkad ponašanja svojih roditelja usmjerena na ˝popravljanje˝ njihova ponašanja tumače kao pokušaj kontrole i to onda može dovesti do protesta, otvorenog otpora.
Vjerujem da ste više puta pokušavali razgovarati sa svojom kćeri o tome što vidite i što Vas brine, no svakako ustrajte u razgovorima u kojima ona ima priliku reći kako ona vidi situaciju i što nju brine, a što ju zanima i veseli. I sami ste rekli da ucijenjivanje ne pali, ne osjećate se dobro s metodom batine i mrkve. Razmislite o tome kako možete otvoriti prostor za dijalog a da ju direktno ne kritizirate. Svakako biste sevmogli koristiti pristupom koji uključuje aktivno slušanje i postavljanje otvorenih pitanja, umjesto davanja uputa ili sugestija što treba učiniti. Pomognite joj da dođe u kontakt s onime što je za nju opterećenje i frustraciju, da i sama prepozna što stoji na putu do boljeg osjećaja u vlastitoj koži.
Ono što bi također moglo pomoći jest postavljanje manjih, konkretnih ciljeva i poticanje njezine slobode u donošenju odluka. Na primjer, umjesto da zahtijevate savršeno sređenu sobu, možete zajedno razgovarati o postavljanju malih, dostižnih ciljeva koji joj mogu pomoći da osjeti postignuće i ponos uspjeha. Razliku radi ako fokus držite na davanju podrške u njezinoj unutarnjoj borbi, umjesto da se usmjerite isključivo na vanjske posljedice njezina ponašanja.
Otvorenim razgovorima, u kojima ju slušate bez osuđivanja, stvarate i održavate odnos u kojemu će se osjećati sigurno, prihvaćeno i voljeno, čak i kad bude nesigurna ili ljuta. Uz podršku i razumijevanje, svi funkcioniramo samopouzdanije i spremniji smo uhvatiti se ukoštac s izazovima i preprekama.
Srdačan pozdrav,
Ivona Maričić Kukuljan, psihologinja i psihoterapeutkinja
