Pismo
Muči me što se osjećam izrazito demotivirano i nesposobno jer svi moji prijatelji polažu kolokvije i ispite, a ja kasnim otprilike dva mjeseca za njima. Imam osjećaj da razočaravam i sebe i svoje bližnje jer ne uspijevam što bih trebao (moji roditelji su doktori, a ja student medicine). Mislim da imam nekakav mentalni poremećaj zbog kojega ne mogu normalno provesti dan a da se ne osjećam depresivno bez nekog razloga koji mogu smisliti; ne mogu čak smoći snage odgovoriti na poruke najbližih prijatelja. Kad dobijem motivaciju za učenje, to ne potraje više od pet minuta, nakon toga sam opet na mobitelu. Zbog svega toga ne vidim kako bih mogao završiti godinu, a na kraju i fakultet, i time ne razočarati sve svoje bližnje i sebe. Najgore je od svega što prijateljima ili obitelji, kada me pitaju je li sve u redu, lažem da jest i da mi dobro ide učenje iako apsolutno nije u redu. Ne učim jer nemam ni snage ni volje za tako nešto pa im ništa ne govorim iako znam da bih trebao jer mi žele i mogu pomoći. Ovo je moj prvi korak u pokušaju da se odmaknem od razmišljanja da ne želim pomoć, nego da samo sve bude gotovo i da se fizički trebam kazniti, u nadi da možda ipak nije sve gotovo i da se još nešto može spasiti. Kao odgovor na pitanje o broju članova kućanstva, živim u domu s cimerom s kojim sam se zbližio tijekom godine.
Odgovor
Dragi čitatelju,
hvala ti što si nam se obratio i podijelio svoje iskustvo. Govoriti o teškoćama koje nas opterećuju i potražiti podršku često nije jednostavno, stoga cijenim tvoju otvorenost i spremnost da progovoriš o onome što te muči.
Iz tvog opisa stječem dojam da se već neko vrijeme nosiš s nizom zahtjevnih osjećaja i misli – primjećuješ pad motivacije, poteškoće s izvršavanjem akademskih obveza, sumnju u vlastite sposobnosti te zabrinutost da razočaravaš sebi važne osobe. Istodobno, čini se da ti je teško osloniti se na podršku bližnjih, iako prolaziš kroz razdoblje koje je emocionalno i psihološki vrlo opterećujuće. Unatoč toj težini u traženju pomoći, odlučno si napisao i poslao svoj upit nama, što mi govori koliko si odgovoran prema sebi i željan promjene.
Studiranje, osobito na zahtjevnim studijima, često podrazumijeva brojne promjene i prilagodbe. Osim usvajanja stručnih znanja, studenti prolaze kroz intenzivan osobni razvoj, preispituju vlastite vrijednosti, sposobnosti, očekivanja i životne ciljeve. U takvim okolnostima nije neuobičajeno povremeno osjetiti nesigurnost, iscrpljenost ili gubitak osjećaja učinkovitosti.
S obzirom na teret koji trenutačno nosiš, razumljivo je da ti je otežano koncentrirati se na učenje i svakodnevne obveze. Kada smo pod većim emocionalnim opterećenjem, često se sužava perspektiva iz koje promatramo sebe i situacije u kojima se nalazimo. Tada nam vlastiti uspjesi mogu djelovati nedovoljno vrijedni, a problemi veći nego što objektivno jesu.
Zato bih te potaknula da malo zastaneš i osjetiš tu nejasnoću koja te blokira u ostvarivanju tvojih ciljeva. Kako izgleda? Koliko je velika? Ima li kakve boje ili teksture? Gdje se nalazi u odnosu na tebe?
Katkad je samo imenovanje onoga što proživljavamo važan korak prema promjeni.
U trenucima kada se osjećamo “loše”, najvažniji je alat upravo podrška drugih. Zanima me kako zamišljaš reakciju svojih roditelja kada bi im rekao da trenutačno zaostaješ s akademskim obvezama. Što misliš da bi se moglo dogoditi? Na skali od 0 do 100, koliko procjenjuješ da je takav ishod vjerojatan? Postoji li neko drugo moguće objašnjenje ili ishod situacije? Koliko je vjerojatno da bi se upravo to ostvarilo?
Ovakva pitanja ne služe umanjivanju tvojih briga, već mogu pomoći u sagledavanju situacije iz više perspektiva i prepoznavanju eventualnih pretpostavki koje dodatno povećavaju osjećaj pritiska.
Iz tvog upita vidljivo je da mnogo razmišljaš o vlastitu funkcioniranju i pokušavaš razumjeti što ti se događa. Spomenuo si i mogućnost da se radi o simptomima nekog mentalnog poremećaja. Na temelju informacija koje si podijelio nije moguće donositi zaključke o postojanju određene dijagnoze. Važno je, međutim, imati na umu da pojačana usmjerenost na vlastite simptome i traženje objašnjenja za njih ne mora nužno značiti prisutnost poremećaja.
Kod studenata zdravstvenih usmjerenja često se opisuje psihološki fenomen poznat kao “sindrom studenta medicine”, pri kojem osobe, tijekom učenja o različitim stanjima i poremećajima lakše prepoznaju pojedine simptome kod sebe i pokušavaju ih povezati s ozbiljnim dijagnozama. To ne znači da tvoje teškoće nisu stvarne, već da je za njihovo razumijevanje potrebno sagledati širi kontekst tvog života, opterećenja i trenutačnih okolnosti.
Budući da se nalazimo pri kraju akademske godine, moguće je da su umor i iscrpljenost dodatno izraženi. U takvim razdobljima posebno je važno obratiti pažnju na vlastite potrebe i osigurati vrijeme za oporavak.
Pokušaj zamisliti vlastitu energiju kao bateriju koja se tijekom dana puni i prazni. Kad bi trebao procijeniti njezino trenutačno stanje, bi li bila zelena, narančasta ili crvena? Što su tvoji “punjači”? – aktivnosti, ljudi ili iskustva nakon kojih osjećaš više energije, mira ili zadovoljstva?
U idućim tjednima moglo bi biti korisno svakodnevno planirati barem jednu aktivnosti koja pridonosi tvojoj dobrobiti, bilo da je riječ o fizičkoj aktivnosti (npr. trčanje, hodanje, plivanje…), kreativnom izražavanju (npr. crtanje, sviranje, pisanje…), opuštanju (npr. mindfulness, progresivna mišićna relaksacija…) ili druženju s drugima. Istodobno, pokušaj akademske obveze organizirati u manje i ostvarive korake. Kada se osjećamo preplavljeno, često je korisnije usmjeriti se na jedan konkretan zadatak koji možemo dovršiti, nego na dugačak popis obveza koji dodatno pojačava osjećaj neuspjeha. Svaku tu obvezu pokušaj opisati u što konkretnijim ili jasnijim terminima (npr. prikupiti materijale za učenje).
Jednako tako, važno je dopustiti mogućnost da su teškoće koje trenutačno proživljavaš znak potrebe za odmorom, prilagodbom ili dodatnom podrškom. To ne znači odustajanje od ciljeva, već brigu o vlastitim kapacitetima kako bi ih dugoročno mogao ostvarivati.
S obzirom na zabrinutost koju izražavaš o vlastitome mentalnom zdravlju, preporučila bih ti razgovor sa stručnjakom za mentalno zdravlje. Katkad već jedan ili nekoliko razgovora mogu pomoći u boljem razumijevanju onoga što se događa te u pronalasku odgovarajućih načina suočavanja. Na našoj službenoj stranici možeš pronaći informacije o dostupnim oblicima psihološke pomoći i kontakte stručnjaka: https://svejeok.hr/psiholoska-pomoc-u-rijeci/
Važno je što si prepoznao da ti je potrebna podrška i što si je odlučio potražiti. Nadam se da će ti iduće razdoblje donijeti više jasnoće, razumijevanja vlastitih potreba i osjećaja da u svemu ovome ne moraš biti sam.
Sretno!
Gracia Dekanić Arbanas, mag. psych.
