Pismo
Pozdrav, bavim se boćanjem već 15 godina, a odnedavno postižem i određene rezultate. Zvao me jedini klub u Hrvatskoj koji plaća i cilja visoko. Prepoznali su moj rad i trud te zadnjih godinu dana igram za njih. Bilo je nekih jako dobrih rezultata, ali i jako loših zbog kojih se osjećam kao da manje vrijedim i ne zaslužujem biti u ovom klubu. Jako se trudim i dajem sve od sebe, ali nekada ni to nije dovoljno i zbog toga smatram da nisam dovoljno dobra. Shvaćam da je to timski sport i da nije sve na jednoj osobi, ali od nekoga koga se plaća i drži visoko na poziciji očekuje se da da sve od sebe, a ja toliko izgorim da nekad ne mogu ništa napraviti. Zbog toga prije svake utakmice imam veliku tremu, pogotovo prije one važne, i svaki se put rasplačem ako makar jednu stvar dobro ne napravim. Osjećam se jako loše nakon toga i doslovno kao da ne vrijedim i ne zaslužujem biti tu, i ne znam kako si pomoći. Hvala.
Odgovor
Poštovana,
ne znam hoće li Vas utješiti, ali opis koji ste dali čest je slučaj, uzimajući u obzir psihološke aspekte u pozadini, jedino što drugima i Vama vidljivi simptomi mogu biti različiti. Naime, isti je psihološki mehanizam i u pozadini prelaska iz niže u višu skupinu (npr. iz kadeta u juniore ili iz juniora u seniore) ili kada se nakon nekog vremena treniranja počnu javljati rezultati pa porastu očekivanja da će se rezultati nastaviti ostvarivati itd.
Važno je spomenuti dvije važne stvari koje se tiču psiholoških mehanizama u pozadini; jedno je promjena iz intrinzične motivacije u ekstrinzičnu, a drugo promjena u dominantnom modalitetu fokusa, odnosno koncentracije tijekom izvedbe.
Dok samo treniramo i nemamo nekakav značajniji rezultat, većim dijelom prevladava intrinzična motivacija, radimo jer mi to želimo, nema evaluacije niti očekivanja okoline, nema nagrade u obliku priznanja itd.
Kada se pojave rezultati i porastu očekivanja, zamijenimo svoju intrinzičnu motivaciju, vanjskom, ekstrinzičnom motivacijom, odnosno svoj trud i rad, a u konačnici i rezultate procjenjujemo na temelju povratnih informacija iz okoline te naše ulaganje truda ovisi o rezultatima i reakcijama okoline.
Što se tiče fokusa, dok smo intrinzično motivirani, usmjereni smo na kvalitetu izvođenja i učimo iz grešaka, odnosno manje uspjelih pokušaja, hrabri smo i ulažemo sve više truda, a kada smo ekstrinzično motivirani, više analiziramo, bojimo se pogrešaka, raste pritisak, nesigurniji smo, pa posljedično dolazi i do opadanja rezultata.
Da sad to probamo preslikati na Vaš primjer. Dok ste igrali u bivšem klubu bili ste intrinzično motivirani i fokusirani na kvalitetu izvođenja, kad ste prešli u novi veći klub, zbog očekivanja i činjenice da Vas plaćaju, postali ste ekstrinzično motivirani i fokusirani na to kako ne pogriješiti, što posljedično može dovesti do straha od pogreške, dakle smanjuje se hrabrost, a raste strah, pokušavamo analizom utvrditi što se događa, a onda zaboravimo tehničko-taktičke osnove sporta.
Ono što je važno, došli ste u novi klub zahvaljujući svojim sposobnostima i radu, lijepo je da Vas plaćaju, a Vi se trebate vratiti na “tvorničke postavke svoga boćanja”, prisjetiti se što ste i kako radili, kako ste razmišljali za vrijeme treninga, za vrijeme utakmice, između treninga, prije utakmice itd.
To je prvi korak, trebat će neko vrijeme da se vratite na “staro”. Ako bude potrebno, uvijek možete konzultirati sportskog psihologa da detaljnije objasni opisane promjene i način povratka na “staro”.
Sretno!
Anđelko Botica, psiholog
