Pismo
Dobar dan,
imam dijete od tri godine, curicu koja je jaaaako živa, nema mira ni sekunde.
Zadnjih mjesec i pol ima užasne izljeve bijesa, histerično vrišti i plače. U tim trenucima, koji zapravo znaju potrajati i po sat, sat i pol u komadu, bez stanke, odgurava i mene i tatu od sebe, a u isto vrijeme nam ne da da se odmaknemo i udara nas rukama i nogama. Baca se na pod i dalje vrišteći i plačući, ne odgovara na pitanja i ne može ju se smiriti. Mi više ne znamo kako joj pristupiti.
Jučer je to trajalo svekupno neka tri sata. Što da radimo?
Termin kod psihologa smo zatražili, ali smo naručeni tek 25. siječnja 2025.
Odgovor
Draga čitateljice,
žao mi je čuti da trenutačno prolazite kroz takvo emocionalno zahtjevno razdoblje. Iz Vašeg upita jasna je zabrinutost za kćerino ponašanje, zbog čega tražite pomoć na razne strane ne bi li ste joj na taj način pomogli, ali i sebi olakšali situaciju.
Djeca komuniciraju neverbalno, a najčešće plačem. To je rečenica koju ste sigurno čuli nebrojeno puta u ove tri godine. Njezino ponašanje odraz je njezina unutarnjeg nemira kao reakcija na ono što joj se događa u okolini. Postoje brojni uzroci takvu ponašanju, a da bismo točno odredili što je posrijedi svakako je dobro posjetiti stručne osobe radi diferencijalne dijagnostike.
Do posjeta stručnoj osobi (pretpostavim li da ćete ih pričekat) imate tri mjeseca pa ću Vam svakako ponuditi svoje viđenje i pretpostavke o čemu bi se moglo raditi kod djeteta što Vas upućujem da doživite kao alate za prvu pomoć. Svakako bih htjela naglasiti da je riječ o pretpostavkama jer mi neke informacije nedostaju i nisam vidjela djevojčicu u takvoj situaciji.
Napisali ste da se takvo ponašanje pojavljuje malo više od mjesec dana. Možete li se prisjetiti je li u tom razdoblju bilo kakvih značajnih promjena koje su se dogodile u kćerinu životu? Je li možda krenula u vrtić? Ili je promijenila vrtić ili odgajateljice? Jeste li se preselili? Ili se možda rodilo mlađe dijete? Je li započela spavati sama u vlastitoj sobi? Ili se dogodio kakav drugi događaj (manje ili više značajan, ugodan ili neugodan), a koji bi za nju mogao biti stresan?
Neka se djeca rode s vrlo istančanom karakteristikom osjetljivosti na podražaje iz okoline te tu osobinu pokazuju već od najranije dobi. Djeca osjetljivija na podražaje su ona koja iskazuju jasna ponašanja nemira koji osjećaju zbog, primjerice, pune pelene, tkanine robe koja im ne bi odgovara, smeta im buka ili neki glasni zvukovi, općenito su nešto lošiji spavači. Pritom takva djeca intenzivnije doživljavaju i unutarnje promjene pa je izbijanje zubića kod njih vrlo stresno, što jasno pokazuju razdražljivošću, plačem i drugim nemirnim ponašanjem.
Ako ste u prethodnom opisu mogli prepoznati svoju kćer, moguće je da je posrijedi takva njezina osobina osjetljivosti. Za nju će tada biti potrebno puno razumijevanja kada ulazi u nove situacije, kao i suosjećanja kad iskazuje nemir. U tom slučaju njezino trenutačno ponašanje može biti odraz prilagodbe na nešto novo, što se dogodilo u njezinoj okolini. Nama se može činiti da je posrijedi neka bezazlena situacija, ali za djecu koja su osjetljivija na podražaje te se situacije doživljavaju vrlo intenzivno i stresno, zbog čega ponašanjem poput plača traže prisutnost roditelja (iako vas fizički odguruju).
Oko druge i treće godine života počinju se javljati i izljevi emocija, poznatiji kao tantrumi. Tantrumi opisuju ponašanja iznenadnih izljeva ljutnje, plača, vike, bacanja po podu i slično, a sve zbog toga što se u djetetu javljaju burne emocije s kojima ne zna izaći na kraj. Najčešće se javljaju oko neispunjenih želja. Primjerice, djevojčica se probudi ujutro i traži za doručak sladoled. Vi joj ne želite dati sladoled i kažete: “Sladoled jedemo nakon ručka. Sad slijedi doručak.” Njoj se Vaša ideja ne sviđa jer ona želi sad sladoled i teško joj je odgoditi želju pa krene vikati, plakati, baci se na pod, a možda nešto drugo baci na pod u znak protesta. To je emocionalni tantrum.
Iako zvuči (a katkad i izgleda) kao kakvo čudovište iz ormara, tantrumi su posve uobičajeno razdoblje emocionalnog razvoja. Tantrumi su pokazatelji zdravog razvijanja djeteta. Za vrijeme tantruma, djeca u sebi osjećaju navalu raznih (uglavnom neugodnih) emocija koje ne znaju drukčije izraziti negoli kroz viku, plač itd. (ono što zovemo eksternaliziranim ponašanjem ili ventiliranjem). Vrlo lako se možemo poistovjetiti s djecom u vezi s tantrumima ako se sjetimo neke posljednje situacije u kojoj smo nešto jako htjeli, a nismo mogli dobiti. I u nama se javi bujica zbunjujućih osjećaja, no, srećom, s odrastanjem i sazrijevanjem naučili smo se nositi s tom bujicom mudrije i društveno prihvatljivije.
Voljela bih istaknuti da rješenje tantruma nije u popuštanju pred neispunjenom željom djeteta, već suprotno, tantrum je prilika za učenje kontrole emocija na zdrav i socijalno prihvatljiv način. To ne znači da činite išta loše ako joj ne želite dati sladoled za doručak. To znači da ona prolazi kroz razdoblje u kojem se uči kako prepoznati, uvažiti i izraziti svoje emocije a da ne ozljedi sebe ili druge.
Tantrume nije jednostavno gledati niti ih izdržati, no želim posebice naglasiti da tantrumi ne znače da ste loš roditelj. Često dječje burne emocionalne reakcije budu okidači za roditeljske najgore samokritizirajuće unutarnje misli. Kada je djeci teško, nerijetko se počnemo ispitivati: “Što radim pogrešno?” “Ne znam ništa o ovom.” “Xy to radi bolje.” “Ja ovo ne mogu.” “Moje dijete me ne voli”. Ili nešto slično. Intenzivne reakcije u nama izazivaju sjećanja na to kako su nas tješili i što su nam govorili, a nije rijetko da tada čujemo vrlo kritične i optužujuće misli. Upravo zbog tog razloga pokušajte tijekom dana vježbati suosjećajan govor o sebi kao roditelju: “Ne moram biti savršena, dovoljno je da budem prisutna.” “Važno je da se krećemo prema naprijed, a ne da sve učinim savršeno.” “Moje dijete me treba iako sad ne želi da je zagrlim. “Katkad trebam stati da bih dala svom djetetu najbolje od sebe.” To su tek neke od suosjećajnih rečenica koje možete koristiti. Osmislite svoju suosjećajnu rečenicu koju biste mogli ponavljati tijekom dana. Važno je da o tome razmišljate i kad nisu krizne situacije jer će se onda ta misao automatski dozvati.
Dobro je zapamtiti da su tantrumi jedinstvene prilike kada možemo djeci pokazati kako se nositi s frustracijom umjesto da (iz)gubimo kontrolu nad vlastitim emocijama. Tada je važno dati djetetu do znanja da je prihvaćamo sa svim njezinim emocijama i da su one u redu. U redu je osjećati neugodne emocije. One su sastavni dio nas. Katkad je dovoljno da samo sjedite kraj djeteta i kažete joj nešto slično ovome: ” Vidim da si sad jaaaako ljuta. U redu je biti ljut. Pričekat ću te ovdje pa ako želiš mogu ti pružiti utjehu zagrljajem. Tu sam za tebe.“ Na taj joj način pokazujete da je vidite, uvažavate njezinu emociju i pružate joj oslonac. Ako naglasite jačinu emocije riječima kao što je “jaaako”, uvažit ćete i intenzitet emocije koja je za vrijeme tantruma jako visoka, što može pomoći pri stvaranju dubljeg odnosa s djetetom.
U trenucima intenzivnih emocija, ne treba davati poduke. To bi bilo kao da predajete učenicima dok svira glasna muzika. Te se riječi neće čuti. Intenzivne emocije su u djeci jako glasne tako da za poduke ili daljnje dogovore pričekajte da se umiri, a dotad je i više negoli dovoljno da ste uz nju.
Pri nošenju s tantrumima možete si pomoći razmišljajući o dvjema istinama: “Ja sam glavna u vezi s donošenjem odluke i moj je odgovor „ne“. Ti si glavna u vezi sa svojim emocijama i u redu je da se osjećaš uznemireno.” Takve rečenice mogu zvučati vrlo okrutno i hladno, što nije cilj. Želimo da te riječi naše dijete shvati na nježan, topao i suosjećajan način, što znači da mu želimo prenijeti osjećaj da je u redu katkad doživljavati neugodne emocije i da ste tu za njega unatoč tome.
Voljela bih se još kratko osvrnuti na dio u kojem ste napisali kako se dogodi da Vas u tim trenucima izljeva kćerkica udara. Takvi izljevi su, također, pokazatelji zdravog razvoja djeteta, no roditelji su tu da takvo ponašanje izmijene ponašanjem koje neće biti na štetu djeteta ili druge osobe. U situaciji kada krene udarati, važno je da zauzmete stav autoriteta i postavite jasnu granicu. Tada se u dječjem umu događa cijela zbrka zbunjujućih emocija s kojima dijete ne zna izaći na kraj. Djeca se, zapravo prestraše svojih kaotičnih emocija i krenu udarati, lupati i slično. Nisu ljuti, nego prestrašeni. Drukčije ih zamišljamo kad ovo znamo, zar ne?
U takvim situacijama djeca od nas traže da se osjećaju sigurno i viđeno (vidimo što se događa, ne vičemo, govorimo mirnim tonom i preuzimamo odgovornost i autoritet). Trebaju u nama vidjeti da se znamo nositi sa svojim emocijama kako bi se osjećali zaštićeno. To jednostavno možete učiniti ako rečenicu nježno započenete s: ” Neću ti dopustiti da…” Time jasno iskazujemo da ne dopuštamo takvo ponašanje koje šteti drugome, pa i djetetu samom, ali i da smo mi ti koji smo odgovorni za njih.
Takve su situacije vrlo zahtjevne i iscrpljujuće. Možete se i sami osjećati zbunjujuće, neugodno, uplašeno… pa je ponovno važno ponavljati samima sebi. “Ja sam sigurno utočište. Pružam joj sigurnost.” Ili nešto slično, čime ćete se prizemljiti i podsjetiti da ste Vi odgovorni, a dijete samo uplašeno.
Roditeljstvo nije jednostavno i često je vrlo zahtjevno. Pokazujemo puno ljubavi za svoju djecu i želimo im samo najbolje, no u toj namjeri često leži neka “borba” – naša unutarnja, s djetetom, s partnerom, okolinom… Metaforičke borbe su ono zbog čega se na kraju dana možemo osjećati kao “da nas je nešto pregazilo”.
Posebno sam Vam zahvalna što ste nam se obratili i potražili pomoć te omogućili i drugima koji ovo budu čitali da znaju kako nisu sami sa svojim brigama i da je – Sve O.K.!
U određenim situacijama podrška druge osobe ono je najvažnije što nam treba.
Sretno!
Gracia Dekanić Arbanas, mag. psych.