Pitanje
Dana 30. travnja izgubila sam dosta dragog i bliskog prijatelja iz srednje škole. Izgubila sam te u potpunosti. Budući da studiram u Kopenhagenu, došla sam u Rijeku (moj rodni grad) i tu provela tri mjeseca obnavljajući se. Borim se s jako puno misli, zna me oprati anksioznost. Ne volim biti sama jer se onda moram boriti sa svojim mozgom. Pomislila sam nekoliko puta: “Pa ima li ovo sve smisla, jesam li zadovoljna u Kopenhagenu?”, ali te misli su napokon popustile jer sam razgovarala s mamom s kojom sam se dogovorila da ću nakon studija doći živjeti u Hrvatsku još jednu godinu, da se malo smirim. Ali, evo, jučer mi se javila prijateljica iz srednje, isto smo bile u dobrim odnosima, i rekla da se bori s anoreksijom, depresijom i anksioznosti, i da se pokušala tri puta ubiti. Opet sam potonula misli. Užasno sam se prestrašila, pomislila sam kako moram odmah nazad u Rijeku, ne mogu se ponovno boriti sa svime sama. Koči me posao, faks, odbojka, prijatelji i ne želim se sada vratiti u Hrvatsku, ostaviti sve što sam tu izgradila. Jako volim Dansku, ali imam osjećaj da nisam slobodne duše, uozbiljila sam se otkad sam prepuštena samoj sebi, izgubila sam tu crtu bezbrižnosti koju sam imala osamnaest godina. Evo, ako može nekoliko savjeta, puno bi mi značilo.
Odgovor
Bez krize nema razvoja – glasi rečenica koja možda najbolje obuhvaća težinu prijelaza iz jednoga razvojnog razdoblja u drugo. Iako je istina da s odrastanjem postajemo manje bezbrižni, važno je ne zaboraviti da istodobno postajemo zreliji i odgovorniji. Iz tvog upita čini mi se da trenutačno osjećaš težinu onoga što predstavlja koračanje u odraslost. Kada tome pridodamo stres zbog napuštanja okoline u kojoj smo odrasli (što samo po sebi pred nas stavlja velike zahtjeve za prilagodbom) te niz visokostresnih događaja poput gubitka drage osobe i zabrinutosti za drage nam ljude, nije začuđujuće da je sve to dovelo do razvoja neugodnih emocija i uznemirujućih misli.
Stekla sam dojam da su sve te promjene i stresovi u razmjerno kratkome vremenskom razdoblju potaknuli u tebi niz promišljanja i preispitivanja odluka na osobnom planu, no iz onoga što si napisala čini mi se da si zadovoljna životom u Danskoj, puno si toga ostvarila i stvorila. Potreba da se vratiš kući zbog svega što se dogodilo u zadnjih nekoliko mjeseci je razumljiva, ali jednako je tako važno da razmisliš bi li zaista i koliko tvoj povratak išta promijenio u tome kako se trenutačno osjećaš. Misli s kojima se borimo odražavaju način na koji interpretiramo situacije u kojima se zateknemo, a teška situacija u kojoj se tvoja prijateljica iz srednje škole nalazi opravdano te uznemirila i aktivirala u tebi niz strahova.
Život pred nas uvijek iznova stavlja izazove s kojima se nije uvijek lako nositi. Ti si pokazala koliko si u tome uspješna time što si ostvarila nov život daleko od svoga rodnog mjesta. Iako sama činjenica što si daleko od kuće pridonosi osjećaju samoće, vjerujem da u svojoj trenutačnoj okolini možeš dobiti podršku koja ti je potrebna. Okruži se ljudima s kojima se dobro osjećaš, pokušaj organizirati svoje dane tako da su ispunjeni ugodnim aktivnostima i vidjet ćeš da će doći do promjene u raspoloženju. Ako ipak spoznaš da su trenutačni zahtjevi prilagodbe preveliki da se s njima nosiš sama, bilo bi dobro da potražiš pomoć psihologa u blizini mjesta stanovanja.
Ana Goleš, dipl. psihologinja