Pismo
Imam dvadeset godina i stalno se osjećam iscrpljeno, demotivirano, nemam koncentracije i totalno sam se povukla iz društva. Sve oko mene izgleda lažno, katkad ne mogu naći razlog da ustanem iz kreveta. Ne mogu o tome razgovarati s roditeljima, a nemam ni tako dobru prijateljicu koja bi to razumjela. Ne znam zašto se tako osjećam i željela bih znati radi li se o nekom ozbiljnom problemu s mojim mentalnim zdravljem i gdje bih se trebala obratiti i potražiti pomoć. Hvala.
Odgovor
Draga djevojko,
hvala ti što si podijelila svoje osjećaje i potražila pomoć. To je bitan preduvjet za promjenu koju priželjkuješ za sebe. Također, to je najteži i najvažniji korak, a ujedno je savjesno i iskreno ponašanje prema sebi.
Spomenula si stalnu iscrpljenost, demotiviranost, povlačenje iz društva, osjećaj „lažnosti“ okoline, gubitak koncentracije, teškoće s ustajanjem iz kreveta i nerazumijevanje u kontaktima. Uobičajeno je, manje ili više, da se studenti tvojih godinama susreću s ovakvim osjećajima, posebno u razdobljima velikih životnih promjena ili stresa, ali to nikako ne znači da ih treba ignorirati ili trpjeti sami. Ali ti to već znaš.
U Rijeci postoji nekoliko mjesta na koja se možeš obratiti za pomoć psiholozima i psihoterapeutima. Možeš kontaktirati Sveučilišni savjetovališni centar (SSC) koji nudi besplatne usluge psihološkog savjetovanja za studente na broj telefona 051 265 841 ili mailom ssc@ssc.uniri.hr. Također, možeš se obratiti udrugama Terra (051 658 463) ili UZOR (051 321 131) te Savjetovalištu za mlade Nastavnog zavoda za javno zdravstvo (051 335 920) ili KBC-u Rijeka na broj 091 447 8601. Sve te usluge i odnosi su povjerljivi i prilagođeni studentima, a stručnjaci su educirani za rad s mladima i problemima mentalnog zdravlja poput anksioznosti, depresije, problema u učenju, prilagodbi i slično. Nema potrebe čekati da se stanje pogorša. Prvi kontakt možeš ostvariti i putem e-maila ili telefona, gdje ćeš dobiti upute prema najboljoj vrsti podrške za tvoju situaciju.
Što još možeš učiniti?
Održavaj rutinu koliko god možeš (redoviti obroci, spavanje, lagana fizička aktivnost).
Također, iako je teško, pokušaj ostati u kontaktu s barem jednom osobom kojoj možeš vjerovati, makar i površno, kako bi smanjila osjećaj izolacije. Možda se možeš otvoriti nekome. Ako ti je teško razgovarati uživo, možeš poslati poruku osobi kojoj vjeruješ, prijateljici, članu obitelji ili kolegi s faksa. Ne moraš odmah dijeliti sve, ali i mali kontakt može pomoći da se osjećaš manje sama. Također, možda prošetati do trgovine ili otići na kavu u kafić gdje ima ljudi, za tebe može biti mali i prihvatljiv korak, a takvi mali koraci mogu s vremenom olakšati osjećaj izolacije. Osim toga možeš pronaći nešto što te zanima. Aktivnosti koje voliš mogu te povezati s drugima koji dijele slične interese, čak i ako je to online. Ima još jedna aktivnost kao stvorena za upoznavanje novih ljudi i stvaranja osjećaja korisnosti. Možeš se priključiti studentskim udrugama, humanitarnim akcijama ili pomoći u lokalnoj zajednici.
Osjećaj izolacije nije znak slabosti. Daj si vremena, ne forsiraj se i pohvali svaki mali napredak. Ljubaznost prema sebi ubrzava oporavak i olakšava povratak u društvo.
Spoznaja da u ovome nisi sama i da su tvoji osjećaji validni, također može pridonijeti boljem osjećaju.
Ipak, imaj ovo na umu. Ako osjetiš da si u ozbiljnoj, ozbiljnoj krizi, odmah se obrati hitnoj službi ili nazovi krizni telefon.
Čuvaj se.
Ana Fabijan, psihologinja
