Pismo
Već se nekoliko godina borim s impulzivnim odlukama, bilo to impulzivno šopingiranje, šišanje, odlaženje na druženja ili otkazivanje druženja zbog iznenadnog vala bezvoljnosti, ali jednako tako i problema sa samoozljeđivanjem, i to najčešće zbog druge osobe, često od ljubavnog interesa. Bila sam u vezi s curom koja je imala puno problema i nekako ih je reflektirala na mene, a meni je bilo jako stalo do nje i kada bi njoj bilo loše, u mojoj se glavi uvijek vrtjelo da sam ja kriva što joj ne mogu pomoći ili da sam kriva što joj je loše. Tijekom te veze počela sam sa samoozljeđivanjem, a raspoloženje mi je ovisilo o tome kako se ona osjećala i koliko smo razgovarale. Prekid je bio težak i nakon te veze počela sam se vezati za pogrešne ljude, odnosno uvijek je to bio netko sličan njoj, s puno problema koje ne želi riješiti, a ja sam uvijek pokušala da im bude bolje. Na kraju se previše vežem za takve osobe te mi opet postanu opsesija i tražim samo njihovu validaciju. U tom razdoblju samo su mi oni važni, sve ostalo zanemarujem. Ali ako naprave i najmanju sitnicu koja me naljuti, mrzim ih najviše na svijetu sve dok to ne riješimo. Vidim apsolutno sve crno-bijelo, ili su mi najbolji ili najgori na svijetu. Otkad sam prekinula s onom curom, nikako se ne mogu ponovno povezati s nekim, bojim se da će mi lagati kao što mi je ona lagala, da ću im morati rješavati probleme te da će me samo povrijediti i poslije govoriti kako sam naivna. Mislim da to proizlazi iz drame koja se dogodila još u osnovnoj školi kada me cijela generacija zamrzila zato što sam razgovarala s dečkom koji se sviđao drugoj curi. Sada sam opet imala nekakvu situaciju s jednim dečkom koji je htio imati sa mnom samo nešto seksualno, a ja nisam htjela takav odnos. A kako je bio ta moja privremena opsesija, pridavala sam mu previše pažnje i kada bi mi poslao poruku, samo u drugom tonu, već sam pomišljala kako sam za sve je kriva i kako nema smisla više živjeti i upala u nekakvu depresivnu epizodu. Nisam ustajala iz kreveta četiri dana, nisam se tuširala i obavljala osnovnu higijenu jer, eto, dečko je poslao “Ok” umjesto “Okeeej”. U takvom razdoblju previše odgurujem ljude do kojih mi je stalo i svjesna sam svega toga, ali jednostavno mi se trenutačno čini da se nikad ne ću uspjeti izbaviti iz toga začaranog kruga. Ne znam je li ovo ozbiljniji problem zbog kojeg bih trebala kontaktirati stručnjaka ili je jednostavno nešto što će proći. Ali već je tri godine ovako.
Odgovor
Draga djevojko, drago mi je što si se odlučila javiti i opisati svoje situacije kroz koje prolaziš. Pitaš se je li ovo ozbiljniji problem zbog kojega bi se trebala obratiti stručnjaku. Smatram da ti najbolje znaš procijeniti za sebe je li ti to poteškoća koja je zanemariva u svakodnevici ili te ipak ometa u nekim tvojim životnim ciljevima, putevima i odlukama.
Osvrnula bih se kronološki na tvoja promišljanja i primjere događaja. Što za tebe znače impulzivne odluke? Kako bi opisala da one nastaju? Koji ti osjećaj izazivaju u trenutku kada nastane taj impuls? Gdje u tijelu prepoznaješ taj osjećaj? Jesi li ga pratila? Jesi li promatrala kako nestaje, nakon nekog vremena, jednako kako je i nastao? Jesi li probala, u tom trenutku, osvijestiti što ti se događa? Promatrati sebe kao da si netko drugi u smislu da imaginarno „izađeš iz sebe“ i kao promatrač, što je objektivnije moguće, kažeš sama sebi nešto kao: U redu, sada mi se događa to i to, osjećam se tako i tako, nije prvi put, što sada mogu napraviti drukčije? Nešto što još do sada nisam. Želim li uistinu baš sada učiniti to i to? Mogu si dati npr. neko vrijeme da razmislim što će mi to donijeti? Koje su posljedice te moje trenutačne odluke? Hoću li njome naškoditi ikome? Sebi? Što se dogodilo prošli put kada sam napravila istu/sličnu stvar? Mogu li nazvati blisku osobu i pitati što bi on/ona napravio/la da je na mome mjestu? Ako nikome ne želim reći o tome, mogu li promisliti što bi mi moja najbolja prijateljica predložila u tom trenutku?
Takav unutarnji monolog, osim što će ti razbistriti misli i iznjedriti koja je istinska podloga tvoga željenog čina, odgodit će, na neko vrijeme, tvoju odluku. Dopustit ćeš si promjenu. Dopustit ćeš si vrijeme potrebno za promišljanje, upoznat ćeš bolje svoje motive, svoje načine funkcioniranja i možda otkriješ koju svrhu takvo ponašanje ima za tebe. Mislim da je to velika stvar, dobiti bolji uvid u srž, u podlogu osjećaja koji čuči i potiče tvoje ponašanje. I onda ćeš ti zagospodariti sobom. Sjesti na tron i upravljati svojim osjećajima i ponašanjima!
U toj bliskoj budućnosti, promišljajući o sebi, spoznat ćeš tko si sve ti i tko sve još možeš biti, kako, birajući svoja ponašanja, možeš postati osoba kakva želiš postati. U vlastitim izborima toliko je bogatstvo i odgovorna ljepota života.
Možeš promišljati i o tome na što mi ljudi sve utječemo. Možemo li upravljati drugim ljudima? Možemo li pomoći nekome tko ne želi da mu se pomogne, tko za sebe želi nešto drugo? Možemo li mi biti krivi ako netko drugi u trenutku vlastite sljepoće za sebe odluči biti npr. destruktivan?
Možemo li mi znati koji ton je osoba dodijelila nekoj poruci? Pada li ti na pamet o čemu ovisi naša interpretacija nečije poruke? Možemo li istu poruku interpretirati sasvim različito ovisno o nekom našem trenutnom kontekstu i raspoloženju?
Da sumiram, iz tvog pisma primjećujem da upravo sada i u ovom trenutku imaš priliku za promjenu. Ta nemogućnost povezivanja s drugima, koju sada doživljavaš, može biti prilika za povezivanje na drukčiji način, onako kako to do sada još nisi spoznala. Za povezivanje u odnos u kojemu si sebi važna i bitna, za odnos u kojem vladaju neka nova, tvoja pravila! Možeš ih početi ispisivati i promišljati o njima. Čime i na koji način bi ti bila u odnosu zadovoljna?
I, za kraj, pada mi na pamet misao koju sam negdje čula, a tvoja me priča, zbog nekoga razloga, na nju podsjetila: „Stvari ispadnu najbolje za one koji izvuku najbolje iz onoga kako stvari ispadnu.“
Ana Fabijan, psihologinja
