Pismo
Patim od velikog imposter sindroma. Ne znam koliko je mudro poruku početi sa samodijagnozom (psiholozi to sigurno vole, he-he), ali radim to da bih što bolje opisala što me muči. Pronalazim se u svakom simptomu i postaje mi naporno živjeti s time jer me puno puta sputalo u životu. Nisam sigurna je li to uopće moguće, opravdavam li ja samo svoju nesposobnost, ali uvjerena sam da je utjecalo na moje razmišljanje i funkcioniranje u smislu inteligencije i zaključivanja. Kroz osnovnu i srednju prolazila sam s odličnim uspjehom, ali nikad nisam učila na pravi način. Uvijek je primarni fokus bio na tome da dobijem 5, a nikad se nisam zapitala zanimaju li mene stvari koje učim. Ako da, više sam štrebala nego učila stvari. Ubrzo završavam fakultet koji nije bio moja prva opcija, koji ljudi upisuju samo da bi “nešto završili”. Ove tri godine prošle su a da nisam naučila ništa novo. Jedina je pozitivno što sam naučila disati i malo se opustiti. No nisam postigla ništa i bojim se završetka fakulteta jer se osjećam nespremno za rad, imam osjećaj da apsolutno ništa ne znam i da sam nekompetentna za poslove koji me zanimaju. Nisam naučila strukturno razmišljati, ne znam funkcionirati pod pritiskom, a ipak imam osjećaj da mogu puno toga napraviti… Molim Vas za pomoć. Unaprijed hvala.
Odgovor
Draga djevojko,
svatko od nas promišlja o sebi, svojim sposobnostima, uspjesima, vrijednostima, onome tko smo i kakvi smo. Imamo i određena očekivanja od samih sebe, što bismo željeli, mogli ili trebali biti te vrednujemo sebe u pozitivnim ili negativnim terminima. Slika koju imamo o sebi uvelike određuje naše samopoštovanje, odražava se na naš život i mentalno zdravlje.
Vidjeti sebe na pozitivan način ne znači misliti o sebi samo dobro, već prihvatiti sebe takvima kakvi jesmo, sa svim svojim dobrim stranama, ali i slabostima, te biti spremni mijenjati se. Nema osobe sa zdravim samopoštovanjem koja ujedno nema nikakvih sumnji, dilema, unutarnjega glasa koji nas katkad kritizira, prijeti, umanjuje našu vrijednost, podsjeća nas na propuste ili pogreške. Taj unutarnji kritičar dio je nas, nastao je rano, ne da nas povrijedi (iako se to na prvi pogled tako čini), već da nas „upozori na opasnost“, „pripremi na vrijeme“ i tako „spasi“ od odbacivanja, grešaka ili boli. Primjerice, ako smo bili kritizirani zbog grešaka, kritičar nas je htio zaštititi od budućih grešaka, odnosno osjećaja neuspjeha tako da je preuzeo ulogu zaštitnika i stalno nas tjerao na još više rada, na postavljanje visokih očekivanja. Postignuti uspjesi nikada nisu bili dovoljni, već bi uvijek iznova trebali postizati još više, još bolje. S vremenom to dovodi do emocionalnog iscrpljivanja, nezadovoljstva, umora, potiče stalnu sumnju u sebe, dovodi do nesigurnosti. Najžalosnije je što se taj unutarnji glas kritičara pretvara u „istinu“ o nama samima i što postaje onaj kojemu se vjeruje, dok sve ostalo iskustvo koje dokazuje našu vrijednost prolazi neprimjetno, zaboravlja se, umanjuje se kao nevažno ili se vidi kao slučajnost. I upravo je to ono što se događa kod Vas. Sve svoje uspjehe (poput kontinuiranog odličnog uspjeha tijekom svog školovanja) diskvalificirate, odbacujete ih, pripisujete nekoj drugoj okolnosti (npr. radije štrebanju nego učenju). Takav način razmišljanja izravno hrani osjećaj da ste „varalica“ i glavna je kognitivna distorzija imposter sindroma. Kod Vas još primjećujem i tzv. emocionalno zaključivanje, koje se odnosi na to da pretvarate osjećaje u činjenice, odnosno vjerujete da zato što se osjećate nesposobnom to znači da stvarno to i jeste.
Naša vjerovanja nisu činjenice, to se može već svugdje čuti i pročitati, a to znači da svjesnim odnosom prema svojim mislima, razumijevanjem svoga kritičara te namjerom da sebe i svoje iskustvo vidimo drukčije možemo sebi pomoći izaći iz začaranog imposter sindroma. Aktivnosti koje Vam u tome mogu pomoći različite su: odvajanje misli od činjenica, kao i osjećaje od činjenica; voditi dnevnik svakodnevnog postignuća; biti ljubaznija prema sebi i razvijati suosjećanje; razvijati praksu zahvalnosti; vježbe uzemljenja; pronalaženje unutarnjeg saveznika, glas koji je racionalan i koji će Vas podržati, ohrabriti, podsjetiti na realne uspjehe; manje analizirati sebe, a više se angažirati u ugodnim aktivnostima bez potrebe da u njima budete super uspješni… Mnogo toga možete provoditi sami, uz upute koje ćete sigurno naći na internetu.
Voljela bih još spomenuti i to da se u osnovi imposter sindroma nalaze i rane maladaptivne sheme, ukorijenjeni obrasci razmišljanja, osjećaja i sjećanja koji nastaju u djetinjstvu kada nisu zadovoljene naše emocionalne potrebe. Najizraženije su sheme defektnosti ili srama (osoba iznutra vjeruje da je nesposobna, puna mana, neispravna pa se boji da će drugi ljudi otkriti njezinu „stvarnu prirodu“ i shvatiti da je ona „prevara“), neuspjeha (čvrsto uvjerenje da je osoba manje inteligentna i manje sposobna pa se uspjesi doživljavaju kao slučajnost) i visoki standardi (koji vode u perfekcionizam kako bi se izbjegla kritika ili sramota). Vjerojatno možete vidjeti povezanost navedenih obrazaca s distorzijama koje sam prije spomenula, a koje i sami u svom upitu opisujete. Ako smatrate da je Vaš imposter tako duboko ukorijenjen i da Vam aktivnosti koje sami poduzimate nisu dovoljne, obratite se psihologu kako biste dobili adekvatnu podršku i vođenje u procesu promjene.
Drago mi je što ste u svom upitu nakon nizanja onoga što govori Vaš unutarnji kritičar ipak naveli onaj stvarni dio vas („ipak znam da mogu puno toga napraviti“), što je izvrstan početak rada na sebi. Samo se na to češće podsjetite!
Nataša Jelenić Herega, psihologinja
