Pismo
Prije nekoliko mjeseci umro mi je deda. Zadnjih nekoliko tjedana lupila me realnost i stalno sam tužna, često ga se sjetim, najviše prije spavanja. Onda mi je žao što nije više tu i plače mi se. Ne znam kako da se nosim s time.
Odgovor
Draga djevojko,
jako mi žao zbog Vašega gubitka.
Sada prolazite kroz proces žalovanja, što je prirodan odgovor na gubitak. To je bol koju osjećamo kada izgubimo nekoga koga smo voljeli. U tom procesu žalovanja doživljavaju se različite stvari: šok i nevjerica, bijes, mogući osjećaj krivnje zbog nečega što smo propustili učiniti ili olakšanje što je nečija patnja završila te zatim i duboka tuga. Upravo je ovo posljednje ono što Vi sada doživljavate. I to što ste stalno tužni, i to što često mislite na svoga dedu i to što plačete, sve su to normalne reakcije na gubitak. Ne može i ne treba biti drukčije. Što smo nekoga više voljeli, to je tuga jača i gubitak više boli. Istodobno, baš je to ono što nam treba: sjećati se osobe, plakati, tugovati… to pomaže našem oporavku, suočavanju s činjenicom da te osobe više nema te postupno nalaženje nekoga novog smisla.
Iako žalovanje traje, obično dulje nego što bismo htjeli, te se razdoblja poboljšanja izmjenjuju s razdobljima pogoršanja, doći će dan kada će tuga biti manja, podnošljiva, a sjećanje na osobu koje više nema neće biti samo bolno, već prožeto ugodom, zahvalnošću i srećom što su bili dio našeg života.
Sjećajte se svoga dede, dijelite uspomene na njega i zadržite u sjećanju i srcu sve ono što Vam je tijekom života značio i kako je na Vas utjecao!
Nataša Jelenić Herega, psihologinja
