Pismo
Petnaestogodišnjak bi po cijele dane bio kući i programirao/igrao igrice. Nema prijatelja, ali nije usamljen, voli biti sam. Nema naznaka ni tjeskobe ni depresije.
Jednostavno voli biti sam. Ima li smisla “vući” ga na more, u šetnju, na izlet? Ili da ga pustim “na miru”?
Ima grozan odnos s dvije i pol godine mlađim bratom. Svaki njegov pogled, svaku riječ, doživljava kao provokaciju. Brat je sve što on nije, niti želi biti. Nervira ga. Ima burne reakcije (više govorom tijela, rijetko sukob eskalira na fizički obračun – vjerojatno jer odmah reagiram čim čujem da je rasprava počela). Jako je vezan za mene, ali mi je jako teško trenutačno s njim. Beba u tijelu muškarca! Hvala. (Majka)
Odgovor
Draga čitateljice,
drago mi je što šaljete ovakav upit jer to govori da su Vam na prvome mjestu potrebe Vašeg djeteta. Svi volimo provoditi vrijeme u okruženju koje nam stvara ugodu, a pojedincima su to dobro poznata mjesta i situacije, a najpoznatije i najsigurnije mjesto je okrilje doma. I to je u redu. Problem je ako je dijete isključivo u digitalnom svijetu i ne komunicira sa socijalnom okolinom. Ako to potraje i nije moguće napraviti promjenu – trenutak je za intervenciju. Teško je katkad prepoznati što je socijalno povlačenje kao odraz depresivnog stanja, a što potreba za samoćom kao potpuno normalna potreba adolescenta, i to pogotovo introverta. Činjenica je da je roditeljima koji imaju potpuno drukčije potrebe od svoga djeteta i koji su temperamentom drukčiji, katkad teško razumjeti i onda “tjeramo” dijete na aktivnosti koje njemu nisu drage. Koje je rješenje takve situacije? Pokušaj kompromisa. Možda Vašem sinu nije idealan način provođenja slobodnog vremena na plaži među gomilom ljudi ili u šetnji, ali možda bi mu odgovarao neki drugi oblik aktivnosti. Možda je to odlazak u šumu ili u planinu. Možete mu ponuditi da sam izabere koja aktivnost će to biti, ali da recimo 1 x tjedno mora pristati i otići s Vama. Možda će to u početku samo odraditi, ali postoji mogućnost da će mu se s vremenom i svidjeti. Važno je da izbor bude u njegovim rukama. Predlažem i da pokušate pronaći vrijeme koje ćete posvetiti isključivo njemu. To katkad budu trenuci u kojima ćete doznati neke važne informacije koje će Vam reći nešto više o njegovim željama i potrebama.
Druži li se Vaš sin s nekim? Ima li prijatelja s kojima je u kontaktu? Povlači li se u posljednje vrijeme više nego prije? Je li nešto promijenilo (a da je više od razvojnih promjena koje podrazumijeva adolescencija)? Važno je biti i u kontaktu sa školom kako bi ispitali događa li se nešto na tom planu, a što su primijetili profesori?
Odnos s bratom odraz je različitosti karaktera, ali i kompeticije same po sebi, koja prirodno dolazi među braćom vršnjacima. Dolaskom prinove na svijet, mijenja se život prvorođenog djeteta i osjećaj ljubomore je prisutan. Pogotovo ako je drugi sin puno otvoreniji i plijeni pažnjom te je drugim ljudima lakše komunicirati s njim. Njegov brat percipira različiti odnos drugih ljudi spram njih i potpuno je očekivano da ga to čini nezadovoljnim i dodatno ga udaljavati od brata kao izvora frustracije. Na Vama je kao roditeljima da i jednom i drugom pružate ljubav i podršku. Iako su sada već veliki, to im je i dalje najvažnije. Također, važno je da poštujemo i njihovu autonomiju i različitosti, ali nekako vjerujem da se Vi u tome dobro snalazite. Nekad je u redu i da sukob “odrade” do kraja, dajte im mogućnost da pronađu adekvatne načine rješavanja međusobnih konflikata. Vjerojatno će biti pokušaja i pogrešaka, ali tako najbolje učimo.
I, na kraju, promotrite dobro svoga starijeg sina i reagirajte ako primijetite negativne promjene i dodatno povlačenje. Poštujte njegove potrebe, dajte mu slobodu da ih izrazi. Budite tu za njega i osluškujte, sigurna sam da će Vam imati što za reći.
Tamara Milovanović, psihologinja
